Utjecaj igre na razvoj djeteta

Igra je najvažnija djetetova aktivnost u predškolsko doba. Prati ju osjećaj radosti, oduševljenja i zadovoljstva. Igra ima važnu ulogu u cjelovitom razvoju djeteta i kako odrasli mogu pomoći, te koje su vrste igara i igračke pogodne za određenu dob pročitajte u nastavku.

Dijete od rođenja istražuje svijet i otkriva svoje mogućnosti. Igra je primarni način učenja o sebi, drugima i okolini; univerzalna je, svoj djeci poznata, instinktivna te bitan dio odrastanja i formiranja osobnosti. Djetinjstvo bez igre i druženja s prijateljima je nezamislivo.

Predškolsko dijete većinu vremena provodi u igri, a razvoj, učenje i rad bit će uspješniji ukoliko se odvijaju kroz igru ili sadrže elemente igre. Kroz igru dijete uči, razvija se, otkriva sebe i svijet putem pokušaja i pogrešaka, eksperimentiranjem s različitim materijalima, zvukovima, sredstvima, istraživačkim i drugim načinima, igranjem uloga.

Igrom dijete razvija osjećaj sigurnosti, samostalnosti, samokontrole, kompetencije te razvija vještine na svim područjima (motoričke, emocionalne, kognitivne, socijalne i govorne vještine) te jača samopouzdanje.

Motoričke vještine uključuju jačanje koordinacije pokreta, finu i grubu motoriku. Stječu se motoričkim aktivnostima kao što su puzanje, trčanje, skakanje, penjanje, provlačenje, bacanje, udaranje lopte, balansiranje…

Emocionalne vještine stječu se osjećanjem zadovoljstva/ugode koju igra pruža, povezivanjem s drugim osobama, građenjem/učenjem osjećaja i njihovog primjerenog izražavanja igranjem različitih uloga.

Kognitivne vještine uključuju razvoj kritičkog razmišljanja, povezivanja uzroka i posljedice, zaključivanje, poticanje mašte i rješavanje problema te kreativnosti (pretvaranjem i igranjem uloga dijete otkriva koje svijet sve mogućnosti i prilike pruža).

Socijalne vještine stječu se tako što dijete igrom uči kako pratiti smjer igre, poštivati pravila, čekati svoj red, surađivati, dijeliti, razvija odnose prvo s roditeljima, braćom, sestrama, prijateljima što sve doprinosi kasnije uspješnoj socijalnoj interakciji i stvaranju prijateljstva.

Govorne vještine potiču se u razgovoru djeteta s drugom djecom i odraslima, korištenjem riječi za omiljene igračke i aktivnosti, pjevanjem, recitiranjem, brojalicama osnažuje se jezično izražavanje

Samopouzdanje je vrlo važno za kasniji razvoj, a raste dok dijete otkriva, gradi, zaključuje, rješava probleme i ostvaruje ciljeve

Nije dovoljno da dijete samo promatra i sluša, već i da samo otkriva i istražuje- dodirne, rastavi, sastavi, pomiriši i isproba jer time zadovoljava svoju znatiželju, ali i doživljajima potiče razmišljanje i zaključivanje što je temelj intelektualnog razvitka.

KAKO ODRASLI MOGU POMOĆI ?

– pobrinuti se u stvaranju uvjeta za igru (kvalitetne igračke, različiti materijali,

adekvatan prostor, vrijeme)

– shvaćati dječju igru ozbiljnom aktivnošću

– biti spreman zajednički se igrati s djetetom

– promatrati, no imati na umu da se dijete voli igrati samo i ne nametati mu se

ali i znati da se dijete jako voli igrati i s roditeljima, prihvatiti poziv u igru i uključivati

se kao suigrač – biti „drugo“ dijete

– znati da dijete voli igru i društvo vršnjaka i pokušati mu to omogućiti

– imati strpljenja i ne raditi umjesto djeteta (pr. slagati kocke, slagarice)

– pohvaliti dijete kad je nešto samo uspjelo, ne obeshrabrivati ga zato što se nama

čini da je to lako učiniti

– ne požurivati dijete da završi igru.

Šest glavnih putova vode do razvoja mozga.

Učimo putem:

◊ – onoga što VIDIMO

◊ – onoga što ČUJEMO

◊ – onoga što KUŠAMO

◊ – onoga što DODIRUJEMO

◊ – onoga što NJUŠIMO

◊ – onoga što ČINIMO

VRSTE IGARA I IGROVNIH AKTIVNOSTI

Emil Kamenov (1997) navodi četiri vrste dječjih igara:

  • Funkcionalne igre
  • Igre mašte ili igre uloga
  • Igre sa gotovim pravilima
  • Konstruktivne igre

Funkcionalne igre dijete izvodi zato što je ovladalo funkcijama svoga tijela, igračaka ili sredstava oko sebe. Kamenov navodi više vrsta ovih aktivnosti: senzorne aktivnosti, igre posvećene rukovanju materijalom, pokretne igre uz korištenje rekvizita, igra glasovima, slovima ili riječima.

Igre mašte ili igre uloga se oslanjaju na slobodnu volju djeteta, na sklonost djeteta da u mašti stvarnost prikaže na sebi svojstven način. Ove igre prepoznajemo u više formi: imitacija, igre iluzije, dramske igre, fiksacije i sl. U okviru ovih igara Kamenov razlikuje sljedeće forme: oponašanje postupaka, simbolička imitacija, simbolička igra uloga, dramske igre uloga.

Igre s gotovim pravilima razlikujemo od igara u kojima se pravila konstruiraju u toku igre. Često se igrovne aktivnosti u kojima nema pravila pretvaraju u igru s pravilima zato što se pravila uspostavljaju tokom aktivnosti. Najveći broj igara ima gotova pravila koja se iz generacije u generacije prenose. Igre sa gotovim pravilima su posebno pogodne za pedagoške utjecaj koje odgojitelji ostvaruju u radu sa predškolskom djecom.

Konstruktivne igre obuhvaćaju aktivnosti u kojima dijete oblikuje materijal, slaže, gradi ili raspoređuje kako bi postiglo određeni cilj. Rezultat ove aktivnosti ne mora biti nešto funkcionalno, to može biti estetski ili metaforički učinak. Postoji više oblika u kojima se javljaju konstruktivne igre. To su: pronalaženje kombinacija nastalih namjernim rukovanjem materijalom, oblikovanje, redanje materijala, grafičko predstavljanje, građenje gotovim materijalom i organiziranje materijala i utilitarne konstrukcije.

Drugačiju klasifikaciju igara daje Šoljan (1976). On razlikuje igre sposobnosti, igre šanse, igre realnosti i igre mašte. Igre sposobnosti baziraju se na sposobnostima igrača. Za ove igre je neophodno da svi sudionici imaju adekvatne sposobnosti. Takva igra je npr. nogomet. Igre šansi se baziraju na sreći igrača da uz djelovanje slučaja ostvari željeni cilj. Ove igre ne traže posebne sposobnosti sudionika i na početku svi imaju jednake šanse. Prednost ovih igara je što djeci daju jednake šanse i ne razvijaju osjećaj inferiornosti. Igre realnosti najbliže su predškolskom uzrastu. To su igre i igrovne aktivnosti u kojima djeca oponašaju situacije iz realnog života. Igre mašte su djeci najdraže. Ove igre su bliže igrovnim aktivnostima nego strogo definiranim igrama.

DJEČJA IGRA S OBZIROM NA DOB

Dijete se započinje igrati već u dojenačkoj dobi. U tom razdoblju igra je funkcionalna i sastoji se od jednostavnih mišićnih pokreta koji se ponavljaju, bilo da dijete pri tome koristi ili ne koristi neke predmete. Npr. djeca tresu zvečkom, skaču gore-dolje, guraju loptu, povlače igračke koje sviraju, bacaju predmete na pod te na taj način upoznaju svoje tijelo i svijet oko sebe.

Oko druge godine pa nadalje dijete počinje uočavati svoju okolinu. Sposobnost zamišljanja i maštanja omogućuju mu da stvari i predmeti poprime neko drugo značenje pa npr. posloženi stolci jedan iza drugog mogu poslužiti kao vlak, ormar kao dizalo, komadići papira kao novac i sl.

Igra pretvaranja najviše je zastupljena u dobi od 4. do 6. godine kada dijete počinje uvježbavati i određene uloge što mu daje priliku da upozna ljude oko sebe iz drugačije perspektive. Tako u igri dijete postaje medicinska sestra, mama, tata, vozač, policajac i sl. Potrebno je stoga djetetu omogućiti različita iskustva koja će izražavati putem simboličke igre te će na taj način proraditi svoja emocionalna iskustva, učiti kako se uživiti u tuđu perspektivu te razvijati vještine potrebne za rješavanje problema. U ovom razdoblju djeca se jako vole igrati uloga različitih junaka koji imaju moć i sposobnosti koje predstavljaju ono najbolje u ljudskoj prirodi (dobri su, mudri i neustrašivi, brzi, jaki i mogu riješiti svaki problem, uvijek znaju što je ispravno i svi žele biti njihovi prijatelji). Vrlo je važno imati razumijevanja za ovakvu vrstu dječje igre i ne pokušavati uvjeriti dijete kako su neke stvari nemoguće ili pretjerane. Naime, djeca kroz poistovjećivanje s junacima razvijaju osjećaj vlastite važnosti i moći.

Nakon pete godine djeca sve češće pokazuju interes za sudjelovanje u različitim igrama s pravilima. Primjer takve igre su igre poput skrivača, graničara te društvene igre poput “Čovječe ne ljuti se” ili “Memory”. Djeca kroz ovakve igre uče da su u životu nužna pravila, uče kako ih poštivati te kako se nositi s uspjehom, ali i neuspjehom.

KAKO ODABRATI DOBRU IGRAČKU

Da bi igra ispunila svoju svrhu važno je da je primjerena djetetu. Pri odabiru igračke važno je voditi računa o:

– Interesu djeteta

– Dobi djeteta – ako je igračku dijete preraslo biti će mu dosadna, a ako joj nije doraslo stvarati će mu nezadovoljstvo i narušiti samopouzdanje

– Sigurnosti – da nema oštrih rubova, oštećenja, sitnih dijelova, štetnih boja

– Higijeni – ako beba stavlja igračku u usta, voditi računa da je čista

– Kognitivnim sposobnostima djeteta da razumije kako se s igračkom rukuje

– Na koji način potiče aktivnosti djeteta

– Pomaže li mu u ostvarivanju kontakata s drugima

– Potiče li maštu, kreativnost, pronalaženje novih rješenja

– Što je igračka jednostavnija, pruža djetetu više mogućnosti za različite vrste igre te više potiče kreativnost i maštu.

Savjeti roditeljima:

  • nemojte zaboraviti sve bitne funkcije dječje igre u predškolskom razdoblju
  • svakoga dana odvojite vrijeme za igru s djetetom
  • neka to bude vrijeme u kojem će vaša pažnja biti rezervirana isključivo za dijete
  • koristite društvene igre za zabavu i druženje cijele obitelji
  • naučite dijete da prihvati i pobjedu i poraz kao normalan dio igre i aktivnosti
  • igra može biti i zajedničko izmišljanje priča s djecom i to tzv. “priča pozitivnog modela”, koje govore o onome što se djeci događa i što ih brine u svakodnevnom životu. U takvim pričama glavni lik koji je sličan Vašem djetetu postaje model u koji se dijete može ugledati u rješavanju svojih problema, razumijevanju svojih osjećaja i oblikovanju svoga ponašanja. Lik iz priče može i ne mora biti nagrađen na kraju priče, ali on je uvijek sam sobom zadovoljan zbog svojih uspjeha. (Sandra Smiljić, psiholog)

Marija Rajič, odgojiteljica predškolske djece

No Comments

Comments are closed.