Poruke koje dijete dobiva od svojih roditelja, neovisno jesu li izrečene ili su sadržane u postupcima, postaju temeljni okvir kroz koji će dijete promatrati i tumačiti svijet oko sebe te kako će doživljavati samoga sebe.
Poznato je da temeljni obrasci ponašanja ( način na koji djelujemo u određenim situacijama, slika koju imamo o sebi, kvaliteta odnosa koju gradimo s drugim ljudima i sl.), imaju svoje korijene u najranijem djetinjstvu.
Zato roditelje možemo podijeliti u nekoliko skupina:
- “pobjednici”- vjeruju u ograničenja, u postavljanje granica i propisivanje određenog ponašanja, kažnjavanje = roditelj pobjeđuje, a dijete gubi
- “gubitnici”- djeci dopuštaju mnogo slobode, ne postavljaju granice, nemaju autoritet nad djecom = roditelji gube, dok djeca pobjeđuju
- “kolebljivci”- nedosljedni, kolebaju se između već navedenih pristupa= roditelji su čas pobjednici, čas gubitnici
Djelotvorni roditelj dopušta sebi biti stvarnom osobom s ljudskim manama, s osobnim ograničenjima i stvarnim osjećajima – roditelj ne mora odbaciti ljudskost da bi bio djelotvoran!
Svi roditelji s vremena na vrijeme imaju dvije različite vrste osjećaja prema svojoj djeci:
- Osjećaj prihvatljivosti
- Osjećaj neprihvatljivosti
Roditelji se međusobno razlikuju po stupnju tolerancije. Jedan roditelj će u određenoj situaciji biti tolerantniji od drugoga.
I dijete određuje stupanj prihvatljivosti. Prema nekoj djeci je teže osjećati toleranciju (zbog npr. njihove agresivnosti, tjelesne neprivlačnosti…). Roditeljsko prihvaćanje pojedinog djeteta ovisi o osobinama toga djeteta, što znači da roditelji nisu jednako tolerantni prema svakom djetetu.
HINJENA PRIHVATLJIVOST
Neki se roditelji pretvaraju kako su tolerantni prema glavnini dječjeg ponašanja, ali oni glume ulogu dobrih roditelja. Određeni dio njihove tolerantnosti je hinjen. Izvana mogu djelovati na tolerantan način, ali iznutra osjećaju neprihvatljivost.
Djeca opažaju kada se radi o hinjenoj prihvatljivosti i postaju zbunjena. Dijete je tada stavljeno u tešku nedoumicu, te takva, za dijete nepovoljna situacija može ozbiljno utjecati na njegovo psihičko zdravlje.
KAKO SLUŠATI DJECU – JEZIK PRIHVAĆANJA
Glavne sastavnice jezika prihvaćanja:
- Iskazivati iskrenu prihvatljivost (a ne neprihvatljivost)
- Steći vještine komuniciranja kako bi se moglo iskazati prihvaćanje
- Naučiti nove, konstruktivnije načine reagiranja na dijete.
Priopćavanje prihvaćanja bez riječi
- Neuplitanje radi pokazivanja prihvatljivosti
- Pokazivanje prihvatljivosti pasivnim slušanjem
Priopćavanje prihvaćanja riječima
1.određivanje, usmjeravanje, zapovijedanje
2.opomena, ukor, prijetnja
3.poticanje, moraliziranje, prodika
4.savjetovanje, predlaganje i davanje rješenja
5.predavanje, poučavanje, logičko dokazivanje
6.presuđivanje, kritika, neslaganje, grdnja
7.hvaljenje, slaganje
8.nadijevanje imena, ismijavanje, posramljivanje
9.objašnjavanje, raščlanjivanje, dijagnosticiranje
10.uvjeravanje, suosjećanje, tješenje, bodrenje
11.istraživanje, sumnja, preslušavanje
12.odvraćanje, uzmicanje, udobrovoljavanje, zabavljanje
KAKO SLUŠATI DA DJECA S VAMA POŽELE RAZGOVARATI:
- Jezik prihvaćanja
- Aktivno slušanje
Aktivno slušanje je usmjeravanje pažnje na ono što osoba govori i osjeća te uzvraćanje vlastitim riječima kako smo razumjeli govornikovu poruku (i riječi i osjećaje).
Uobičajene greške pri aktivnom slušanju
- Upravljanje djecom pomoću “vođenja”
- Slušanje bez suosjećanja
- Aktivno slušanje u pogrešno vrijeme
Roditelji djeci odašilju određene poruke koje možemo podijeliti na „poruke o rješenju“ i na „ponižavajuće poruke“.
Pošiljanje “poruke o rješenju”
1.Naređivanje, usmjeravanje, zapovijedanje:
“Daj, nađi si nešto za igru!”
2.Upozoravanje, opominjanje, prijetnja:
“Zavrištat ću ako ne prestaneš!”
3.nagovaranje, propovijed, moraliziranje:
“Uvijek počisti iza sebe!”
4.savjeti, davanje prijedloga ili rješenja:
“Zar se ne bi igrao vani?”
Odašiljanje “ponižavajuće poruke”
1.Osuđivanje, kritika, grdnja:
“Trebao bi znati bolje!”
2.Nadijevanje imena, ismijavanje, sramoćenje:
“Ti si jedno prljavo derište!”
3.Tumačenje, dijagnoza, psihoanaliza:
“Uvijek se želiš igrati ondje gdje ja radim”
4.poučavanje, upućivanje
“Dobra djeca to ne rade.”
Iako uvreda može biti nepromišljeno izrečena u ljutnji, moramo znati da se riječi roditelja upućene djetetu duboko ukorijene i mogu zauvijek ostati u dječjem srcu.
Birajte riječi koje njeguju, koje Vašem djetetu daju do znanja da je voljeno i vrijedno, sigurno u svojoj obitelji.
Riječi bezuvjetne ljubavi pomažu vašoj djeci da u odrasloj dobi postanu sretne, emocionalno stabilne, zrele i odgovorne osobe.
NEIZBJEŽNI SUKOBI RODITELJA I DJECE
Svi se roditelji susreću sa situacijama gdje se dijete ponaša na način koji se kosi s roditeljskim potrebama. To su problemi međuodnosa i roditelji i dijete uključeni su u problem; u pitanju su obostrane potrebe. Stoga međuodnos ima problem. To su problemi koji iskrsnu kad ostale metode nisu promijenile roditelju neprihvatljivo ponašanje. No, sukob nije nužno loše – on postoji kao realnost svakog međuodnosa. Kritični činitelj u svakom međusobnom sukobu jest kako se on razrješuje, a ne koliko se sukoba dogodi.
Cijeli problem discipline pri odgoju djece najviše roditelja vidi kao pitanje : biti strog ili popustljiv, krut ili mekan, autoritativan ili sasvim tolerantan? Budući da su zarobljeni tim ”ili-ili” pristupom disciplini, oni odnos sa svojom djecom vide kao borbu za moć, kao sukob volja , kao – rat. Današnji roditelji i djeca doslovce su u ratu: i jedni i drugi razmišljaju u smislu da netko dobiva, a netko gubi. Kad se problem pojavi, najviše roditelja nastoji ga riješiti u prilog sebi, tako da roditelj pobijedi, a dijete izgubi. Drugi, donekle manji po broju ”pobjednika”, dosljedno popuštaju djeci u strahu od sukoba ili nezadovoljavanje dječjih potreba, pa dijete pobjeđuje, a roditelj gubi.
Roditeljska moć: Potrebna i opravdana?
Tvrdoglava je ustrajnost mišljenja da se pri odgoju djece roditelji moraju i smiju služiti autoritetom. To se mišljenje održava i jer roditelji gotovo posvuda ne razumiju što autoritet znači i što čini djeci. Svi roditelji lako govore o svom autoritetu, ali ih malo zna objasniti što on stvarno jest i odakle potječe. Jedna od osnovnih osobina odnosa ‘roditelj-dijete jest: ”psihološka veličina” roditelja veća je od djetetove, a ta mišljenja povremeno mogu biti točna, ali i ne moraju biti. Djeca svojim roditeljima pripisuju mnoge sposobnosti koje uopće nisu utemeljene na stvarnosti. Na takvo plodno tlo, mnogi očevi i majke potiču tu razliku i od djece namjerno skrivaju svoju ograničenost i greške u prosudbama. Možda je o tome zgodno misliti kao o ”prirodnom autoritetu” jer ga dijete roditelju kao takva i dodjeljuje. Nije važno je li to zaslužio, ali je činjenica da ”psihološka veličina” roditelju daje utjecaj i moć nad djetetom. Roditelju također daje autoritet posjedovanje mnogih stvari koje su djetetu potrebne. Kako dijete raste, i ako mu se dopusti da postane od roditelja nezavisnije, roditeljska moć se znatno smanjuje. Pa ipak, u svakoj dobi, roditelji nad djetetom i dalje imaju izvjestan stupanj moći.
U vrlo ranoj dobi, nakon što ih se dovoljno puta nagradi ili kazni, djecom se može upravljati tek obećanjem nagrade – ako se ponašaju na željen način, ili ih plašeći budućom kaznom za neželjeno ponašanje. Moguće su prednosti očite: roditelj mora čekati dok se ostvari željeno ponašanje da bi ga nagradio, niti čekati dok se ostvari neželjeno ponašanje da bi ga kaznio.
Poučavanje pomoću moći zahtijeva stroge uvjete
Uporaba nagrade i kazne za utjecanje na dijete ima još jedno ozbiljno ograničenje za vrijeme takva ‘poučavanja’ zahtijevaju se strogo odmjereni uvjeti.
- ”subjekt” mora biti visoko motiviran- mora imati jaku potrebu da ”radi za nagradu”
- ako je kažnjavanje preoštro, dijete će potpuno izbjegavati kritične situacije
- kako bi utjecala na ponašanje, nagrada se subjektu mora dati dovoljno brzo.
- pri davanju nagrade za željeno ponašanje, tj.kazne, uvijek mora postojati dosljednost.
Učinci roditeljske moći na dijete
Unatoč svim ozbiljnim ograničenjima moći, ona začudom ostaje načinom koji odabiru mnogi roditelji, bez obzira koji im je naobrazba, društveno porijeklo ili ekonomska razina. To kod dijete uzrokuje:
1.Otpor, inat, pobuna, odbijanje
2.Ljutnja, gnjev, neprijateljstvo
3.Agresivnost, osveta, uzvraćanje
4.Laganje, prikrivanje osjećaja
5.Kuđenje drugih, varanje, jezičavost
6.Prevlast, šefovanje, nasilništvo
7.Potreba za prestižem, nevoljko gubljenje
8.Stvaranje srdžbi, urota protiv roditelja
9.Podložnost, poslušnost, popustljivost
10.Laskanje, dodvoravanje
11.Povodljivost, nedostatak kreativnosti, strah od novog, zahtijevanje uspjeha unaprijed
12.Odstupanje, bježanje, maštanje, uzmicanje
Za kraj primjer jednog načina roditeljstva
Trgovina s igračkama
Neki mladi bračni par uđe u trgovinu i počne razgledavati poredane igračke. Bilo je lutki koje se smiju i plaču, bilo je vozila koja se sama pokreću, bilo je čak i malih kuhinja koje automatski pripremaju male torte. No, nisu se uspjeli dogovoriti, pa im pristupi prodavačica.
„Vidite“, reče žena, „imamo malu djevojčicu, a mi veći dio dana provodimo van kuće.“
Tada uskoči muž: „Naša mala se rijetko smije. Htjeli bismo joj kupiti nešto što bi ju usrećilo. I tada kad nas nema kod kuće. Nešto što će je razvedriti kad bude sama.“
Prodavačica odgovori: „Žao mi je. Mi ovdje ne prodajemo roditelje.“
Ova nas kratka priča podsjeća na važnu roditeljsku zadaću: u obiteljskom ozračju prihvaćanja i privrženosti biti dostupan djetetu. Obroci, odlazak na spavanje i buđenje, presvlačenje i obavljanje higijene trenuci su u kojima je roditeljska pažnja, tjelesna i psihološka bliskost te ugodna atmosfera nezamjenjiva. Dobar roditelj osluškuje potrebe svog djeteta, stvara uvjete da se te potrebe zadovolje, smiruje ga i tješi kad je potrebno, ali istovremeno i usmjerava, postavlja zahtjeve koje dijete, tijekom odrastanja, ugrađuje u svoj svijet vrijednosti.
(prema Thomasu Gordonu)
Marija Rajič, odgojitelj predškolske djece
