Udio odraslih osoba koje se mogu pohvaliti dobrim i jako bliskim odnosom s ocem, kroz iskustvo terapeutske prakse, jako je mali. No, dovoljno je da pogledamo među prijateljima da bismo vidjeli da će velika većina svjedočiti kako im je stupanj povezanosti i bliskosti s tatom ispod onoga što su željeli i trebali kao djeca, a često i sada, u odrasloj dobi.
Zašto je tata u drugom planu?
Zašto je to tako i što današnji novi očevi mogu učiniti da bude bolje? Više je razloga zašto je danas teško biti otac kakvog dijete očekuje i treba. Način života i imperativi koji su pred današnjim tatom u svojim dvadesetima ili tridesetima, su društvena i financijska afirmacija koja mu onemogućava da bude dovoljno vremena s obitelji. Također, ponekad i same mame nesvjesno preuzimaju potpunu kontrolu nad podizanjem djeteta i istiskuju tatu iz njegove prirodne uloge. Kako se većina tata ne snalazi baš dobro u novoj ulozi, jer su inače slabo informirani što ih čeka u roditeljstvu, linijom manjeg otpora lako pristanu na to “istiskivanje” i još više se posvete poslu umjesto domu.
Kako je inače odgoj dječaka u našem društvu rigidniji nego odgoj curica, tate često po inerciji ponavljaju grube i neprimjerene odgojne metode iz prošlosti na svojoj djeci, što rezultira manjim povjerenjem i slabijom povezanošću djece s njima. Sve to čini da se današnji tate teško snalaze u očinskoj ulozi, jako im je lako skliznuti u neadekvatno roditeljstvo, a problem je tim veći što nakon pada patrijarhalnog modela u društvu nedostaje model i vizija kvalitetnog oca. Ohrabrujuće je to što vidim da na predavanja u centru Prirodno roditeljstvo dolazi gotovo jednak broj tata kao i mama, i oni aktivno traže odgovore na ovo pitanje.
Prirodna uloga oca
Najlakše ćemo razumjeti prirodnu i pravu ulogu oca ako krenemo od potreba djeteta po periodima razvoja. Činjenica je da je u prvoj godini, a velikim dijelom i u drugoj, dijete orijentirano prvenstveno na mamu u svom psihološkom i emocionalnom razvoju. Kao što ga je mama nosila u trudnoći tako je i u prvoj godini mamina uloga jedinstvena. Dijete tada ulazi u period simbioze i stapanja s mamom i od nje se u drugoj i trećoj godini kroz više faza psihološki i emocionalno odvaja i postaje autentična osobnost.
U tom periodu se tate s razlogom često osjećaju kao višak jer dijete pokazuje više interesa za mamu i mama ima neku “čudnu” moć da ga bolje umiri, utješi, njoj bježi kada je nesigurno i očigledno je više privrženo mami. Za novog tatu koji očekuje da bude važan djetetu to zna biti poražavajuće, no samo zato što ne razumije o čemu se tu radi.
Prirodno je da je tada dijete orijentirano na mamu jer s njom ostvaruje primarnu povezanost i s njom ima jedinstvenu dinamiku koja će ga odrediti za cijeli život. Pri tome mu je najvažnija stvar kako je ta mama, u kakvom je emocionalnom i psihičkom stanju, jer njeno stanje postaje svojevrstan djetetov “set point” za nastavak života. Pogotovo u prvoj godini, ali i drugoj, najviše što tata može učiniti za dijete je emocionalna i psihološka regulacija mame odnosno to da joj bude izvor podrške, sigurnosti, utjehe,rasterećenja od drugih problema kako bi se mogla što više posvetiti djetetu stabilna, sretna, prisutna i posvećena.
Tata postaje zvijezda u trećoj godini
Kada se očevi ostvare u toj ulozi obično mi svjedoče da su iznenađeni kako se dobro osjećaju tada, što potvrđuje da je to njihova prirodna uloga. Mame i bebe ne moramo ni pitati kako se osjećaju uz takvog tatu. Naravno da paralelno od početka beba i tata razvijaju svoj poseban odnos koji može započeti još dok je beba u mami i biti kod nekih očeva iznimno prisan i blizak.
No, pravo vrijeme tata tek dolazi, najčešće s trećom godinom i nastavlja se u četvrtoj i petoj. Tada dijete privodi kraju psihološko odvajanje od mame i počinje na novi način doživljavati oca. Ponekad to izgleda kao da ga otkrije i pokazuje sve više želje da bude s njim. Slikovito rečeno, tada se dijete odvojilo od jedinstva s mamom i pružilo ruku tati da ga on povede u novi svijet u koji ne može ići samo. Tada dijete počinje avanturu upoznavanja opasnijih situacija. Vozit će se u luna parku s tatom, dok mama to neće moći ni gledati, učit će voziti bicikl, počet će plivati uz tatu, i općenito istraživati nove uzbudljive stvari. Ali, da bi krenulo u nepoznati svijet mora se opremiti unutarnjom sigurnošću i osjećati se dovoljno snažno.
Osjećaj da nam netko drži leđa
Po mom iskustvu u terapeutskom radu ljudi osjećaj unutarnje sigurnosti uvijek vezuju za oca. To je onaj doživljaj da nam netko drži leđa, da smo podržani, da nismo sami, koji ostaje internaliziran i postaje dio nas i onda kada definitivno nitko više nije tu, ali sada ni ne mora biti, jer je to ugrađeno u nama i neotuđivo je. To je ona važna dimenzija koju dijete dobiva od oca koji je stabilan, svoj, snažan, i kao takav prema njemu zaštitnički i podržavajući.
Ideja oca koji ulijeva strahopoštovanje, koji je grub i oštar, koji kažnjava, ali tako da je “strog i pravedan”, kako najčešće opisujemo povrjeđujući odnos u kojem smo naučili da ljubav trebamo zaslužiti i zaraditi, nije nikoga baš usrećila. Kada maknemo taj sloj uvjerenja koje nam je nametnuto, da je to bilo za naše dobro, i da nije on takav prema nama bio, tko zna što bi od nas ispalo, ispod uvijek probije osjećaj tuge i čežnje za stvarnom ljubavi i bliskosti od strane oca koja nam je tako nedostajala da smo morali zatvoriti srce da nas ne bi previše boljelo.
Između strogosti i popustljivosti
U ideji strogosti ima dio koji je dobar, ali se stvari obično brkaju. Naime, otac koji jasno i kategorično postavlja granice daje djetetu jedno iskustvo koje je puno važnije od podučavanja dobrom ponašanju i discipliniranja, kao što se obično misli. To je iskustvo roditelja koji ima sebe, svoj stav, koji ima snagu, pa iz toga i svoje osobne granice. To je iskustvo roditelja kojeg IMA, s kojim dijete može ostvariti kontakt osjećajući njegove granice.
To iskustvo daje mogućnost djetetu da internalizira tu energiju, da download-a takav model i ugradi ga u sebe i sutra postane osoba koja također ima sebe i svoje granice. Permisivnost, odnosno dozvoljavanje svega djetetu bez postavljanja granica je, između ostalog, problematična, jer dijete uskraćuje za kontakt sa stvarnom osobom roditelja i ostavlja ga uskraćenog za to iskustvo i time nezadovoljnog, mada su mu ispunjene sve želje, ali ne i potreba za stvarnim kontaktom sa stvarnom osobom oca.
Utjecaj oca na muškost ili ženstvenost
Još jedna bitna dimenzija koju dijete treba od oca u ovom periodu od druge godine nadalje je iskustvo viđenja i priznanja sebe onakvog kako se osjeća u sebi. Preduvjet tome je da se dijete osjeća dovoljno sigurno uz oca da može izraziti pred njim svoju autentičnu ekspresiju. Tek kada otac zrcali djetetu da ga vidi i priznaje, dijete može upotpuniti i izgraditi pozitivnu unutarnju sliku o sebi.
U biti otac svojim odnosom snažno određuje djetetovu buduću muškost ili ženstvenost, ovisno da li se radi o dečku ili curici. Na tu temu vrijedi pravilo da onako kako se otac odnosi prema sinovljevoj izrastajućoj muškosti, tako će sam sebe sutrašnji muškarac na tu temu doživljavati. Također i za curice vrijedi da, kako se otac odnosi prema njenoj ženstvenosti koja se izgrađuje, tako će se sutra kada odraste ta kćer osjećati kao žena i podsvjesno doživljavati sebe takvom u očima muškaraca. Stoga je jako važno da otac u periodu predškolskog djeteta bude prisutan i pomogne djetetu da afirmira tu svoju dimenziju.
Izvor: www.klokanica.hr, Tomislav Kuljiš
