Prije samo deset godina roditelji su obično bili sigurni da dijete mora snositi posljedice kada bi prekršilo pravilo ili povrijedilo granice odraslih. Danas nema mnogo takvih roditelja, što nas s razlogom treba radovati.
U povijesti pedagogije riječ „posljedice“ bila je ljepši izraz za kaznu. Metode kažnjavanja modernizirale su se osobito u drugoj polovici prošlog stoljeća, a u nekim područjima postale su humanije i civiliziranije.
Najvažniji argument u korist „posljedica“ oduvijek je bio da dijete treba naučiti poštovati granice koje im odrasli postave. Dvojbeno je je li taj cilj ikada postignut. Posve je sigurno, međutim, da su se mnoga djeca naučila bojati posljedica, a to je nešto sasvim drugo.
Točka od koje roditelji polaze nije podložna prigovorima. Važno je da ih djeca poštuju i da poštuju njihove granice. Problem je kada se posljedice ugrade u sustav usklađivanja s djecom kao vrsta satelita u komunikacji, pa se kaže: „Sada odustajem od nastojanja da me shvatiš ozbiljno i stoga ću to zamijeniti posljedicama koje ćeš, nadam se, mnogo ozbiljnije shvatiti i imati više poštovanja prema meni.“
Ako ovo i nije kapitulacija, u najmanju ruku je početak nazadovanja u kojem se odrasli uporno trude primjenjivati nove i sve radikalnije posljedice kako bi zagladili djetetov rastući nedostatak poštovanja. To se razvije ili začarani krug ili su rezultati toliko ozbiljni da odnosi djece i odraslih kasnije pate od neizlječivih posljedica.
Drugačiji pristup temelji se na trima stvarima: strpljenju, ponavljanju i želji da se i sebe i dijete uzima ozbiljno.
Potrebno je mnogo vremena da se dobro upoznaju granice roditelja da bi ih se uopće moglo izbjeći. Nešto brže ide kada su granice jasne i osobno formulirane, ali i tada dugo traje. Roditelji toga moraju biti svjesni i imati strpljenja. Ne strpljenja u smislu toga da prvo diskretno ukazuju na granice, a potom uz viku i podizanje prašine, već da imaju strpljenja za neophodan proces učenja kroz koji dijete treba proći ako se granice ne krše u ozbiljnoj mjeri. Djeca nisu posebno spora, njima ne treba puno vremena da upoznaju granice svojih roditelja u odnosu na to koliko treba roditeljima da upoznaju svoje i granice među sobom.
Upoznati granice drugog čovjeka nije mehanički postupak poput onoga kada učimo zaustavljanje na crveno svjetlo. Potrebno je naučiti i zapamtiti granice drugog dok istovremeno treba naučiti sačuvati vlastiti integritet u odnosu prema tim stranim granicama. Čovjek bi morao reći „da“ granicama drugog a da ne kaže „ne“ samom sebi, ako se naravno, ne želimo zadovoljiti time da govorimo „tako dakle!“. Postoje pritom i ljudi čije su granice potpuno nerazumne za okolinu i potrebno je više vremena da se s njima nauči živjeti.
Kada unatoč svemu uočimo da se jedna ili više granica uporno prekoračuje, roditelji moraju suočiti dijete sa svojim nezadovoljstvom. Nije pametno o tome raspravljati u trenutku dok se taj proces odvija. Bolje je pričekati „mirno“ vrijeme kada odrasli imaju veću kontrolu nad onim što sami govore. Na primjer:
-Iz nekog razloga i dalje nastavljaš prčkati po mojim stvarima i sad mi je dosta! Jednostavno ne želim da se navikneš da to možeš raditi. Uopće ne razumijem zašto to uporno radiš. Ti to samo zaboravljaš ili mislip da je glupo što to ne smiješ?
-Ne znam. A zašto zapravo ne smijem?
-Ne volim to. To su moje stvari i želim da ih se ne dira. Poludim kada zaboraviš na to i želim da zapamtiš, bez obzira misliš li da je to glupo ili nepravedno. Želim da se moje stvari ostave na miru i želim sklopiti mir s tobom – i dosta o tome!
Nema obećanja, prijetnji ili sporazuma. Sve troje slabi suočavanje i odvodi pažnju od riječi i osjećaja koji se javljaju upravo sad. Učinite to kratko. Bit je ostaviti dojam, a ne uvjeriti ili se sporazumjeti.
Otac u tom primjeru ostavlja jak dojam kada uspjeva govoriti kao osoba – osoba koja zahtijeva poštovanje. Što više govori iz svoje uloge odgojitelja, ostavlja manji dojam. U tom je smislu najvažnije utvrditi razliku između uzeti sebe za ozbiljno i postaviti se s visine.
Ako je otac u tom primjeru uzeo sebe za ozbiljno – ako postoji pokriće za njegove riječi – njegov će sin biti potresen i zatečen. Ako je važno, mora biti ozbiljno.
Iz čiste dobronamjernosti, roditelji su nekoliko desetljeća pokušavali govoriti djeci „kao prijateljima“ kada bi im se obraćali. To može biti dobro kada se u razgovoru dotiče nešto konkretno što dijete treba naučiti. Kada se moramo, kao u ovom primjeru, upustiti u ono što nazivamo osobnim razgovorom, to nije dobra ideja. Ovdje je važno da odrasla osoba upotrijebi vlastiti govor – one riječi i izraze koji najbolje izražavaju poruku. Kada odrasli govore „pedagoški“, određene nijanse poruke se gube te ostavljaju slabiji dojam.
Uz sve ono od čega se sastoji život djece u obitelji, postoji i nužnost da se drugi ljudi i njihove granice uzimaju ozbiljno. Valja imati poštovanja za svoje bližnje samo zato što su bližnji. To ne znači da se treba naučiti bojati moći ili da je treba zloupotrijebiti kad čovjek odraste.
Kod takva sukobljavanja nije riječ samo o postizanju cilja, da se očeve stvari ne diraju. Njegov je smisao da se sinu očita lekcija o tome kako će se snaći na dječjem igralištu, vani u društvu, kao partner i otac, uz zadržavanje svoga dostojanstva, a bez narušavanja dostojanstva druge osobe.
Mnogi roditelji bezuspješno su pokušavali da djeca integriraju ovu poruku. Nisu uspjeli jer to ni njima samima nije polazilo za rukom i više su vjerovali u posljedice nego u sebe i svoju djecu.
Iz knjige Jespera Juula “Ovo sam ja! Tko si ti? – o bliskosti, poštovanju i granicama između odraslih i djece
