dislalija

Upravo je tepanje jedan od uzroka koji može dovesti do poremećaja izgovora – dislalija, koji su ujedno i najučestaliji govorni poremećaji u općoj populaciji djece.

Činjenica je da mi odrasli svoj govor spontano prilagođavamo djetetovim mogućnostima i potrebama. Činimo to na različite načine: upotrebljavamo kraće rečenice u govoru, oponašamo zvukove ili glasove iz okoline, a vrlo često im i tepamo.
Upravo je tepanje jedan od uzroka koji može dovesti do poremećaja izgovora – dislalija, koji su ujedno i najučestaliji govorni poremećaji u općoj populaciji djece.

Što su uopće poremećaji izgovora ili dislalije?
Pojam obuhvaća ona odstupanja u govoru u kojima dijete ili odrasla osoba, zbog različitih uzroka, nije u mogućnosti pravilno izgovoriti neke glasove, međusobno ih miješa i zamjenjuje ili sasvim izostavlja.

Razne statistike pokazuju da čak 30 posto predškolaca pokazuje neka odstupanja u govoru.

Uzroci nastanka dislalija

Da bismo mogli govoriti o prevenciji poremećaja izgovora, moramo se za početak upoznati s nekim njenim uzrocima. Na biološke uzroke možemo donekle utjecati prirodnim i savjesnim ponašanjem buduće majke prije i tijekom trudnoće (pravilna prehrana, dovoljno kretanja, izbacivanje štetnih navika i dr.).
Ipak, uočavanjem nepravilnosti na vrijeme možemo pridonijeti što boljoj prevenciji poremećaja izgovora.

Nepravilnosti u anatomskoj građi i pokretljivosti:
– nepravilan zagriz (preveliki razmak između gornjih i donjih zubića)
– prekratka podjezična vezica ili frenulum (uzrokuje smanjenu pokretljivost jezika)
– prevelik ili premalen jezik
– nepravilnosti zuba
– visoko nepce, rascjepi nepca

Opća nespretnost govornih organa uzrokovana neurološkim smetnjama:
– 
primjerice, ako dijete nije u mogućnosti držati jezik u određenom položaju ili s njime prelaziti iz jednog pokreta u drugi.
Nerazvijen ili nedovoljno razvijen fonematski sluh (specifičan sluh pomoću kojega raspoznajemo i razlikujemo glasove unutar riječi):
– primjerice dijete u riječima „zebra“, „žaba“, „koza“, „ruža“ svaki put čuje i prepoznaje glas „ž“ zato što fonematski sluh ne percipira fine male razlike između sličnih glasova kao što su „z“ i „ž“.

Osim bioloških uzroka postoje i mnogi, grubo rečeno, sociološki uzroci poremećaja izgovora. Na ove uzroke imamo mnogo veći utjecaj.

Način obraćanja djetetu i roditeljski zahtjevi:
– prilagođavanje dječjem govoru (tepanje) daje djetetu pogrešan govorni uzor te koči razvijanje ispravnog izgovora
– pretjerana roditeljska očekivanja i zahtjevi za pravilan izgovor kada dijete za njega još nije spremno mogu dovesti ne samo do nepravilnog izgovora nego i do mucanja

Loš govorni uzor:
– ako dijete većinu vremena komunicira s mlađom djecom, oponašat će njihov nepravilan izgovor
– nepravilan izgovor glasova jednog od članova uže obitelji može utjecati na djetetovo  nepravilno izgovaranje glasova, no tada je važno da dijete čuje i pravilan izgovor kako bi ih mogao usporediti i odabrati onaj pravilan način izgovaranja pojedinih glasova.

Emocionalni sukobi:
– najčešće se javljaju u obliku vraćanja djetetova govora na neku mlađu izgovornu fazu (vraćanje infantilnom govoru), a uzroci mogu biti razni: rođenje novog djeteta, razvod roditelja, sukobi u obitelji ili smrt bliske osobe

Što roditelj može učiniti u prevenciji poremećaja izgovora

Prevencija poremećaja izgovora počinje već od djetetova rođenja:
– dojenje i aktivno sisanje jedni su od najvažnijih uvjeta ispravnog oblikovanja kostiju i mišića lica i bebinih govornih organa
– žvakanjem hrane, kada je mališan spreman za tvrđu hranu – pojavom prvog zuba, stimulira se razvoj govornih organa
– pijenje iz šalice ili uzimanje hrane sa žlice stimulira pravilan rast čeljusnih kostiju i zuba
– prečesto i pretjerano korištenje dude varalice štetno je za razvoj govornih organa jer dugotrajno držanje okrugloga gumenog predmeta u ustima dovodi do nepravilnog oblikovanja čeljusti i zuba
– zubna higijena također je izrazito važna jer su zubi važan dio govornog aparata potrebnog za pravilan izgovor glasova
– štetne navike kao što su sisanje prstiju, grizenje usnica ili obraza, zbog stalnog pritiska na kosti lica tijekom rasta, također mogu biti uzrok nepravilnosti čeljusti i zuba

Vježbajte kroz igru
Pregledom djetetovih govornih organa roditelj može uočiti postoje li kakva odstupanja u njihovoj građi, poznajući osnovne predznake pravilnog oblikovanja djetetovih čeljusti i zuba. Pažljivo pogledajte djetetovo lice kada miruje: usnice trebaju biti spojene i bez ikakva naprezanja prekrivati sve zubiće. Kada podigne usnice (iskesi se), gornji zubići trebali bi prekrivati donje i čvrsto prianjati uz njih.
Zubi su poslagani u liniji; pojedini zubi nisu izbočeni izvan zubnog reda. Do djetetove četvrte godine zubi su čvrsto stisnuti jedan uz drugoga, a kasnije se počinju blaže odmicati jedan od drugoga. Također možete provjeriti i snagu djetetovih govornih organa žvakanjem: u dobi od četiri do pet godina dijete bi trebalo biti u mogućnosti sažvakati 100 grama jabuke u deset minuta.

Da biste stimulirali svoje dijete da što bolje svlada govor i razvije što bolje govorne vještine, postoje mnoge igrice i vježbice kojima se možete poslužiti.

Dok je dijete još maleno, vježbajte razvoj slušne pažnje raznim svakodnevnim igricama.
Primjerice, posjednite dijete na sredinu prostorije, uzmite neku od igračaka koje proizvode zvuk (zvonce, bubanj i slično) te vježbajte određivanje izvora i smjera odakle dolazi zvuk. Dijete rukom i pogledom mora pokazati iz kojeg smjera zvuk dolazi. Također možete oponašati različite životinje, pa dijete osim smjera zvuka raspoznaje i vrstu zvuka.

U svrhu stimuliranja razvoja pravilnih i potpunih pokreta govornih organa koji su nužni za pravilan izgovor glasova te pravilnog razvoja govornoga disanja predlažem nekoliko vježbica:
– usta su otvorena, široki opušteni jezik leži na donjoj usnici (možemo reći djetetu da se jezik sunča); nakon odmora dijete plazi jezik u obliku cjevčice (podiže rubove jezika prema gore jezikom oblikujući cjevčicu)
– usta su otvorena, vrškom jezika dodiruje prvo gornju pa donju usnicu, nakon toga ih oblizuje od kuta do kuta usana (za bolju motivaciju možemo djetetu rubove usnica namazati nečim slatkim, primjerice pekmezom ili nutelom)
– usta su zatvorena, kružnim pokretima jezika dijete dodiruje područje između zuba i usnica
– dijete razvlači usne u osmijeh pa ih stišće u obliku surlice, ispupčene prema naprijed
– puhanje u plamen svijeće: u početku kako bismo ugasili svijeću, a kasnije kako bismo puhali u plamen a da ne ugasimo svijeću (ili puhanje u brodiće od papira u posudi vode)

Osim stimulacije pokreta govornih organa, možemo stimulirati i djetetov fonematski sluh. Time ne stimuliramo samo pravilan izgovor glasova nego pripremamo dijete za vještine čitanja i pisanja. I ove vježbe uvodimo kroz igru:
– zatražite da dijete pljesne kad izgovorite riječ koja sadrži zadani glas (npr. glas Ž u riječima: zebra, žaba, možda, maziti, puž, žirafa, koza, zeleno, ruža)
– smišljanje što više riječi na zadani glas

Kada posjetiti logopeda?
Katkada se kod djeteta, uza svu roditeljsku dobru volju te marljiv i uporan rad, javljaju poremećaji izgovora glasova ili dislalije. U tom je slučaju nužno potražiti pomoć stručnjaka. Logoped će odrediti je li pogrešan izgovor poremećaj ili nije. Kod neke djece tolerirat će se povremena zamjena sličnih glasova i do šeste godine života, a kod neke će pak trebati logopedska terapija što prije zbog lošije pokretljivosti artikulatora ili nekih drugih, spomenutih uzroka.

Prilikom odluke je li prerano ili ste se već trebali obratiti logopedu pomoći će vam razvojna linija glasova u odnosu na djetetovu dob:
– između prve i druge godine života pojavljuju se glasovi: A,O,E, P,B
– između druge i treće godine života pojavljuju se glasovi: I, U, F, V, T, D, N, NJ, M, K, G, H, J
– između tri i pol i četiri i pol godine pojavljuju se glasovi: S, Z, C, Š, Ž, L, LJ
– između četiri i pol i pete godine života pojavljuju se glasovi: Č, Ć, DŽ, Đ, R

U određenim situacijama, kad je dijete bolesno ili tužno (npr. zbog pada, udarca, i sl.), tepanje nije negativno, ali nikako ne smije biti stalan način komunikacije između roditelja i djeteta. Bebi ili malom djetetu ne treba tepati, obraćati se sladunjavo i umekšanih/iskrivljenih glasova („Pije moje“, „Cunce mamino“).
Treba pričati glasno i jasno, obraćati se kratkim i jasnim riječima koje nisu komplicirane za izgovor, u izravnoj komunikaciji oči u oči. Dijete govor usvaja slušajući i nastojeći oponašati govor svoje okoline. Nepravilan govorni uzor odnosno učestala uporaba “iskrivljenog” govora odraslih može biti jedan od uzroka poremećaja izgovora. Obratite pozornost na način kojim komunicirate s malim „spužvama“.

Marija Rajič, odgojitelj predškolske djece