funkcionalna ostipacija

Funkcijska opstipacija nije uzrokovana organskim razlogom, tj. bolešću. Nastaje uglavnom nakon neugode koju dijete iskusi prilikom defekacije tvrde stolice, nakon čega razvije obrazac zadržavanja stolice, što znači da stišće vanjski sfinkter i onemogućuje istiskivanje stolice.

Razlog opstipaciji u djece u 90 posto slučajeva je funkcijske prirode, što znači da nije uzrokovana patologijom, već voljnim zadržavanjem stolice zbog izbjegavanja neugode. U preostalih 10 posto potrebno je tražiti organske uzroke, to jest neku anomaliju ili bolest.

Funkcijska opstipacija definira se prema međunarodno dogovorenim “III rimskim kriterijima”. Karakterizira ju pojavljivanje najmanje dva od sljedećih kriterija:

  • neredovita stolica (frekvencija rjeđa od 3x tjedno)
  • bijeg stolice u djeteta koje je postiglo kontrolu sfintkera (1x tjedno ili više)
  • zadržavanje stolice
  • bolna ili otežana evakuacija stolice
  • prisustvo obilnih masa u završnom debelom crijevu
  • stolica velikog volumena koja može začepiti zahod.

Funkcijska opstipacija nije uzrokovana organskim razlogom, tj. bolešću. Nastaje uglavnom nakon neugode koju dijete iskusi prilikom defekacije tvrde stolice, nakon čega razvije obrazac zadržavanja stolice, što znači da stišće vanjski sfinkter (umjesto da ga opušta) i onemogućava istiskivanje stolice. To ponavlja kod svakog nagona na defekaciju kako bi izbjeglo ponovni osjećaj neugode.

Tako se stolica ne evakuira na vrijeme, te se dalje stvrdnjava i povećava kalibrom. Svaka sljedeća evakuacija sve je bolnija, pa dijete zapravo samo dalje usvaja isti krivi mehanizam i tako nastaje začarani krug.

Kako početi rješavati ovaj problem?

Prvenstveno je potrebno sasvim razmekšati stolicu, ona treba postati rijetka, kašasta. U tom periodu će se debelo crijevo vratiti u svoju normalnu širinu, povratit će se njegova učinkovitost protiskivanja sadržaja, a sjećanje na bol prigodom pražnjenja crijeva past će u zaborav te će se dijete moći opustiti prigodom defekacije.

Stolicu možete razmekšati na sljedeći način: davanjem hrane s puno neprobavljivih ostataka (povrće, integralni kruh, integralna riža, muesli), davanjem voćnih sokova, jušnate hrane i smanjenjem unosa mlijeka. Koristite nešto više maslinova ulja u prehrani i općenito povećajte unos tekućine, pogotovu u toplim danima. U ljekarni možete uzeti sirup od smokava i suhih šljiva. Ako ovim mjerama ne postignete zadovoljavajući učinak preporuča se koristiti laktulozni sirup (mliječni šećer) .

Emocionalni dio problema koji prati poteškoće pražnjenja crijeva:

Često se može vidjeti da se djetetu nude tute koje bi trebale dodatno stimulirati na odgovarajuću uporabu tute i defekaciju. Šarenilo oblika, boja, zvučnih efekata bi prema zamisli trebalo motivirati dijete da nauči tehniku defekacije te da zavoli prazniti svoje crijevo. Svaki uspješni pokušaj bude nagrađen aplauzom, zagrljajima i poljupcima. Sve govori kako je defekacija nešto što može djetetu priskrbiti enormnu količinu pažnje ukućana. I ne samo to, dijete shvaća da je pronašlo vrlo snažno sredstvo upravljanja roditeljskom pažnjom i emocijama. Roditelji često nastavljaju započetu igru i uvode nove sadržaje, nagrade i nakratko uspijevaju polučiti dobar rezultat. Ali nažalost samo tako dugo dok traje zanimanje djeteta za novinu. Za ispravno razumijevanje navedenih zbivanja treba naglasiti da se sve događa na nesvjesnoj razini. Dijete nesvjesno teži ka ugodi roditeljske pažnje. U ovom slučaju nju dobiva u izobilju kada treba prazniti debelo crijevo. Gledano sa strane, roditelji koji su strašno zabrinuti zbog ovoga problema pristupaju djetetu neprimjereno njegovu stupnju razvoja inteligencije. Uporno pokušavaju objasniti djetetu od 3 ili ponekad 5 godina čemu služi tuta. Istovremeno, dijete suvereno vlada tehnikom  mobitela. Upravo je na ovom mjestu potrebno načiniti iskorak. Djetetu treba pristupati na odgovarajućoj razini i s odgovarajućim sadržajima. Naime, defekacija je čin oko kojeg ne treba pružati šarenilo drugih “ukrasa” (stimulatora) jer ubrzo postaju predmetom igre i “pogađanja” s roditeljima. S druge strane, dijete je u potpunosti sposobno preuzeti odgovornost za svoje osnovne funkcije. Znači, da ako osjeća poziv na defekaciju može samostalno odlučiti da to i obavi. Ako to obavi u gaćice, preuzet će odgovornost da bude zamazan i da širi neugodne mirise. To je prirodni put kojim će taj negativni signal utjecati da uspostavi kontrolu nad pražnjenjem crijeva. Djetetu treba jasno dati do znanja da problem defekacije ne može biti predmetom igre “nagodbi” ili pridobivanja nečije pažnje. U svakodnevnoj njezi roditelji trebaju u potpunosti isključiti svoje emocionalne reakcije kada se bave problemom defekacije djeteta. Preporučujem da pranje i presvlačenje čine uz potpuno odsustvo “otvaranja sebe”;  Time stiže neverbalna poruka: ako su gaćice pune, dobivaš samo osjećaj umazanosti, neugodan miris i pranje.

Enkopreza – nevoljno ispuštanje stolice

Koji put se u odraslijoj dobi (predškolska ili rana školska dob) događa da dijete namjerno zadržava stolicu. Kod napona dijete cupka, stiska nožice, plače, čime izaziva burnu reakciju okoline. I što više zamolbi da sjedne na zahod; ili što više prijekora – to je veća potreba za roditeljskom reakcijom i pažnjom. Zadržavanjem stolica postaje tvrđa pa defekacija, kada i nastupi, postaje bolna. Jedan razlog više da se suspregnu pozivi za defekaciju. Često se događa da formirani dio stolice dijete ispusti van dopola i potom ga vrati natrag pri čemu stalno prlja gaćice. Zbog straha od defekacije djeca počinju izbjegavati hranu jer postaju svjesna da što više jedu imaju i više problema s defekacijom. Naravno da roditelji teško ostaju smireni kada dijete školske dobi stalno ima zamazane gaćice i širi neugodan miris. Polako gube kontrolu nad svojim emocijama i počinju sumnjati u organsku bolest djeteta. Često misle da je njihovo dijete psihički nedovoljno razvijeno, a jedan dio njih sumnja na neurološke bolesti ili bolest debelog crijeva.

Svako upozoravanje djeteta da treba ići na toalet nosi poruku: ti nisi sposoban shvatiti da trebaš ići na toalet; ili ne znaš kako ćeš riješiti svoj problem; ili ne smeta te da si umazan i da zaudaraš. Poruka je strašna; govori djetetu da je nesposobno preuzeti odgovornost za elementarnu funkciju svoga tijela te donosi strašan osjećaj krivnje. Sve to pada na primarno krhku emocionalnu podlogu i dijete se osjeća još lošije. Tada rabi prirodni refleks – još se čvršće privija uz majku i oca: problem se pogoršava, a roditeljske emocije postaju još žešće – zatvarajući začarani krug.

 

 

Danijela Kockarević, odgojiteljica predškolske djece

Foto: www.maminosunce.hr