kreativnost

Ako je kreativnost opće svojstvo života, onda ona zavisi podjednako od mase poriva koje čovjek dobiva rođenjem i od vanjskih utjecaja pod kojima se razvija. Tada je ona u nekoj vezi s oblikovanjem ljudskog karaktera, uključujući tu i sam temperament pojedinca. No karakter je mnogo više proizvod vanjskih utjecaja  nego temperament, u kojemu prevladavaju urođene dispozicije.

Psihologe je zanimalo u kakvoj je vezi kreativnost s ličnošću. Istraživanja su pokazala da se u kreativnih osoba ističu neke crte po kojima se one odvajaju od nekreativnih. Već je Freud (1910) izrazio mišljenje da je kočenje primitivnih poriva u djece jedan od uzroka opadanja kreativnosti. On je imao na umu osobito pritiske kojima je dijete izloženo pri kontroli svojih impulsa u održavanju tjelesne čistoće, čemu se kasnije pridružuju i druge vrste kontrole odraslih. Posljedica je toga da dijete nauči potiskivati svoje porive i prilagođavati ih zahtjevima okoline tako da ne dolazi u sukob s okolinom. Međutim, Freud je upozorio da postoje djeca koja se ne prilagođavaju sasvim toj igri s okolinom, koja ostaju otporna prema pritiscima izvana i koja više daju maha svojim impulsima. U prvom slučaju to su konformistička djeca, koja se pretvaraju i u odrasle konformističke pojedince, dok u drugom slučaju imamo manje obuzdane, nekonformističke prirode, impulzivne, sklonije neposrednom izražavanju poriva koji im dolaze iz vlastite ličnosti. Za potonje je već Freud smatrao da su,zahvaljujući svojoj impulzivnosti i nekonformizmu, više originalne prirode i više kreativne. Crutchfield (1965) je sistematski ispitivao odnos između konformizma i kreativnosti, te zaključio da su impulzivniji nekonformistički karakteri osobito svojstveni kreativnim prirodama. Barron (1965) je povezao osobe manje kontrolirane s kreativnošću, istakavši da je ono što zovemo „originalnošću“ zapravo složeni način odgovaranja na poticanje iz okoline, vezan uz organiziranje same ličnosti, u kojoj osobito dolaze do izraza tendencije prema buntovništvu, neredu i nezavisnosti u prosuđivanju. U kreativnih pojedinaca impulzivnost je izrazito viša nego u nekreativnih, što je provjerio i kod pripadnika američke avijacije. On zaključuje da je kreativnost u najužoj vezi s impulzivnošću. Tyson (1966.), na osnovi brojnih istraživanja, zaključuje da je kreativnost izražena u ljudi s osobinama kao što su nezavisnost, originalnost, otvorenost, intuitivnost, veseo temperament i osjećaj za sudbinu.

Razumije se, za pozitivan razvoj djeteta najvažnije je da se razvije što slobodnije, što manje izloženo potiskivanjima i kočenju sa strane društvene okoline, posebno one okoline od koje afektivno zavisi, kao što su roditelji. Brojna istraživanja pokazuju da potisnuto dijete gubi osjećaj sigurnosti i nezavisnosti u svojim reakcijama te da je to jedan od najvažnijih faktora gubitaka onoga kreativnog potencijala koji od rođenja nosi u sebi. Zato ozarena lica valja gledati dijete koje radi nešto samo, ne dopuštajući odraslome izvršiti radnju. Valja se radovati svakoj dječjoj inicijativi, poduzetnosti i spremnosti za rizik. Tjeskobno i bojažljivo dijete u novim situacijama neće se ponijeti kao stvaralačko, već kao nedoraslo biće, prepuštajući se vodstvu odrasloga. Izražavanje kreativnosti pokazalo je da je posrijedi vrlo složen proces, koji ovisi o osobnom razvoju, ali i o vrsti djelatnosti u kojoj se mora očitovati kreativnost. Lowenfeld (1959), koji je sistematski ispitivao umjetničku kreativnost i njezine dispozicije u djece, također je zaključio da je kreativnost opća ljudska i životna osobina,  naime da valja razlikovati aktualna kreativnost od potencijalne kreativnosti. Potencijalna je kreativnost osobina koja je u pojedinaca prisutna u različitim stupnjevima, ali koja mora naići na povoljne uvjete da bi se očitovala. Drugim riječima, posrijedi je stalna virtualna sposobnost pojedinca, ali čije je aktualiziranje traži određene povoljne uvjete. To znači da kreativnost nije uvijek ona spontana djelatnost što se nameće bez volje pojedinca, naime da postoje i određeni poticaji  izvana i način kako pojedinac vanjske ili unutrašnje poticaje prima i organizira da bi ih izrazio. Stoga Maslow (1959.) govori o vrsti spontane kreativnosti, neposredne i vezane uz igru pa je naziva primarnom za razliku od sekundarne koja pretpostavlja kontroliranu i discipliniranu djelatnost. Razumije se da pojedinac može sudjelovati u raznim vrstama kreativnosti: neki poznati fizikalni teoretičar može pisati romane ili se igrati skrivača s djecom. Zato Taylor misli da se kreativnost može razmatrati s obzirom na neku hijerarhiju psihičkih funkcija pomoću kojih se ona izražava. On navodi primjer od pet hijerarhijskih razina idući od nižih prema višim:

  1. ekspresivna kreativnost, kojom se odlikuju originalni pojedinci i gdje se ne pita toliko o kvaliteti originalnosti koliko o samoj osobitosti.
  2. produktivna kreativnost, koja pretpostavlja već razvijene sposobnosti ili nadarenost pod kontrolom pojedinca, gdje smišljeno stvaranje dolazi više do izraza nego originalnost.
  3. inventivna kreativnost u kojoj dolazi do izraza uočavanje novih odnosa na osnovi već stečenog iskustva
  4. inovativna kreativnost koja je još višeg reda a odnosi se na otkrića novih načina izražavanja ili stvaranje koje utječe na mnoge druge stvaraoce.
  5. emergentna kreativnost koja je najvišeg reda a odgovarala bi otkriću novih principa sasvim novog i fundamentalnog značenja.

Koju god vrstu kreativnosti zapazili kod svoga djeteta, trudite se poticati ju što je više moguće!

Neda Simić, odgojiteljica predškolske djece