Priprema djeteta za polazak u osnovnu školu

Polazak u školu je normalan slijed događaja. Nije ga potrebno previše naglašavati, ali niti zanemarivati njegovu važnost. U daljnjem tekstu možete pročitati više o zakonskoj regulativi, pripremanju djeteta za školu, kako roditelji mogu pomoći djeci i kome se mogu obratiti za pomoć.

Polazak u prvi razred osnovne škole velik je događaj za cijelu obitelj: u prvom redu za budućeg đaka, ali i njegove roditelje te članove šire obitelji. Na neki je način to prvi veliki korak na putu k zrelosti, onaj u kojem se potvrđuje sav trud, ali i pažnja i ljubav koji su do tog trenutka uloženi u odgoj djeteta. Dijete se mora prilagoditi novim pravilima ponašanja; sjediti na jednom mjestu duže vrijeme, pratiti aktivnost do kraja, doći na početak nastave, a njegova sposobnost učenja i izvršavanja zadataka stalno se procjenjuju. Također, to je prva provjera djetetovih socijalnih, emocionalnih, intelektualnih i drugih sposobnosti. O tim prvim danima školovanja uvelike ovisi uspješnost njegovog daljnjeg školovanja, pa ga možemo smatrati presudnim trenutkom za cijeli budući život djeteta. Stoga je važno posvetiti pozornost pripremi djeteta za školu (koja počinje mnogo ranije nego što mislimo), a naročito utjecati na socijalnu i emocionalnu pripremu U periodu pred polazak u školu javljaju se i brojni strahovi, ponajviše roditeljski, koji se lako prenose na dijete, s velikom mogućnošću da upravo to pokvari dane priprema i polaska u školu koji bi trebali biti veliko obiteljsko veselje. Prave su informacije od svega najvažnije. Roditelji moraju znati kakva je procedura upisa u školu, koji im sve dokumenti trebaju, gdje i kada dijete mora na pregled, što ga čeka na razgovoru kod pedagoga. Ako se roditelji dobro informiraju, znat će pripremiti i dijete, ali i sebi rasporediti sve poslove koje trebaju obaviti, i svakako podjednako važno isplanirati troškove, jer polazak djeteta u školu udar je i na kućni budžet.

ZAKONSKA REGULATIVA I OBVEZE

Prema aktivnim zakonima i podzakonskim aktima u Republici Hrvatskoj, u prvi razred osnovne škole upisuju se djeca koja do 01. travnja tekuće kalendarske godine napune šest godina. Na zahtjev roditelja mogu se upisati i mlađa djeca koja do zadanog datuma još nemaju šest godina. U tom slučaju potrebno se je prethodno prijaviti u područni ured nadležan za poslove obrazovanja. Prije upisa u školu obavezan je komisijski pregled. Sva djeca zakonski školski obveznici moraju se prijaviti na pregled. Ako komisija za upis utvrdi da dijete zbog svog psihofizičkog stanja nije spremno za školu odgodit će mu upis za jednu školsku godinu. Dakle, prvi i osnovni zadatak koji mora svladati budući školarac jest komisijski pregled u kojem sudjeluje nekoliko stručnjaka (liječnik, psiholog, pedagog, defektolog ili logoped). Oni procjenjuju zrelost djeteta za polazak u prvi razred, tj. fizičku zrelost (vid, sluh, kronične bolesti i drugo) te emocionalnu i intelektualnu zrelost. Rezultati su često bolji ili lošiji od prosjeka. Ako su bolji, dijete će vjerojatnije lakše pratiti program prvog razreda i sudjelovati u životu i radu škole, a ako su slabiji, što ustanovljuje komisija (školski liječnik, pedagog, psiholog, logoped), dijete se prati tri mjeseca kako bi se mogla donijeti pravilna prosudba o njegovim mogućnostima. Za roditelje koji žele znati nešto više o ovome, na kraju ove brošure pripremili smo popis važnijih propisa koji se odnose na osnovnoškolsko obrazovanje.

PRIPREMLJENOST DJETETA ZA ŠKOLU

Kako bi dijete moglo udovoljiti novim zahtjevima treba biti psihofizički zrelo za polazak u školu. Drugim riječima, ako je dijete doseglo optimalan stupanj razvijenosti različitih fizičkih i psihičkih funkcija, veća je vjerojatnost da će ono biti uspješno u svladavanju propisanog nastavnog plana i programa. Kronološka dob kao jedini kriterij uspješnog starta đaka-prvaka pokazao se nedovoljno pouzdanim. Pored razvijenih intelektualnih sposobnosti: pamćenja, rezoniranja i koncentracije, potrebno je da posjeduje neke vještine i znanja, a također i određeni stupanj socio-emocionalne zrelosti.

KAKO PRIPREMAMO DJECU ZA ŠKOLU

Da bi se dijete što bolje prilagodilo zahtjevima škole, potreban je skladan razvoj svih djetetovih sposobnosti: motoričkih, socio-emocionalnih i intelektualnih. Mnogi roditelji griješe što forsirano uče dijete čitati i pisati kako bi mu olakšali rad u nastavi. Daleko bolja priprema za školu odvija se putem igara i aktivnosti u kojima ono mora upotrijebiti svoju ruku i prstiće.

Priprema djece za školu obuhvaća:

• vježbanje hotimične pažnje (upućivanjem na sadržaje iz svakodnevnog života) • razvijanje sposobnosti opažanja i promatranja (poticati djecu da detaljno pričaju o svemu što vide – prilikom šetnje, posjete liječniku i sl.)
• vježbe koncentracije (kod rješavanja raznih zadataka, kao i kod svakodnevnih aktivnosti kao oblačenje, pospremanje sobe i sl.), ali treba voditi računa da koncentracija djeteta prije polaska u školu obično nije dulja od 15 minuta
• stvaranje pozitivne slike o sebi
• stvaranje radnih navika (ako su stvorene na vrijeme, dijete će se kasnije lakše koncentrirati na zadatak) • razvijanje kulturno – higijenskih navika

Ako stvaramo motivirajuće okruženje u kojem se podržava dječja radoznalost, aktivnost, stjecanje novih iskustava, igra i stvaralaštvo, stvaramo dobre uvjete za budućeg uspješnog đaka – prvaka.

Za uspješno usvajanje psihomotornih vještina psihomotornih vještina psihomotornih vještina potrebno je sazrijevanje, ali i vježbanje (potičite igre loptom, skakanje preko užeta, penjanje, trčanje, ali i samostalno oblačenje, zakopčavanje). Psihomotorne vježbe pridonose razvoju motornih vještina, ali i bogaćenju senzomotornih iskustava i funkcija, kao i socijalnom razvoju (vježbanjem u paru i s grupom djece potrebna je međusobna suradnja).

Da bi djetetu olakšali početno učenje čitanja i pisanja vježbajte s njim:

• vidno razlikovanje (uočavanje manjih razlika među predmetima, znakovima)
• slušno razlikovanje (pogodne su različite govorne igre, pjesmice, igre sa zvukovima)
• usvajanje vremenskih (jučer – danas – sutra, prije – poslije) i prostornih odnosa (lijevo – desno, ispred – iza)
• usvajanje pojma broj – brojanjem predmeta (ne učenjem brojenja napamet), igranjem društvenih igara
• opće oblikovanje pojmova (zadaci kao: što se sve može obući, što je sve potrebno za pojedino zanimanje, što sve ubrajamo u pokućstvo i sl.)
• sposobnost klasifikacije (koje domaće životinje poznaje,voće, vozila) te razvrstavanje po klasama, hijerarhiji, svrstavanje predmeta prema boji, obliku, vrsti – pogodni predmeti za ovakve aktivnosti su plodovi, školjke, lišće, dugmad, sličice….)

Da bi dijete usvojilo čitanje, nužan je razvoj predčitačkih vještina:

• Dijete prepoznaje da netko piše – postaje svjesno poruke (u dobi od 2,5 – 3 godine)
• Osvješćivanje razlika u slovu (s 4 – 5 godina) javlja se svijest o smjeru pisanja s lijeva na desno i odozgo – dolje, razumijevanje interpunkcije, prepoznavanje rime, prvog glasa u riječi.
• Spremnost na igru rastavljanjem riječi na glasove, uživanje u rimi. Ta je svijest osnova za razvoj čitačke vještine jer omogućuje djetetu da tijek glasovnog govora podijeli u apstraktne jedinice – foneme koji će odgovarati pisanim simbolima – slovima (između 5 – 6 godina)
• Između 6 – 7 godina uspostavlja se spoznaja o korespodenciji između glasa i dogovorenog znaka za taj glas – slovo.

Za razvoj čitačkih vještina vrlo je značajna kvaliteta okoline djeteta – od pravilnog načina izražavanja odraslih, točnih imenovanja predmeta, do svakodnevnog čitanja djetetu. Pri tome je važna aktivna uloga roditelja, prilagođavanje načina čitanja govornim vještinama djeteta, izmjena čitanja i razgovora o slikama i tekstu (poticanje djeteta za što samostalnijim opisom slike i sadržaja priče. Prilagodba djeteta na školu ovisiti će i o njegovim socijalnim socijalnim kompetencijama, o sposobnosti da bude prihvaćen u okolini. Dijete koje se nauči nositi s frustracijama i negativnim osjećajima lakše će se prilagoditi i okolina će ga lakše prihvati. Pretjerano zaštićivana djeca ili djeca koja teže podnose frustracije imati će više poteškoća u prilagodbi. Roditelj može pomoći djetetu u rješavanju konflikata s vršnjacima tako da razgovara s djetetom o njegovim poteškoćama, da ga uputi u razlikovanje prihvatljivog i neprihvatljivog ponašanja, da ga potiče na samostalno pronalaženje rješenja. Djetetu koje nije vješto u sklapanju prijateljstva, roditelj može savjetovati, kako da pridobije pažnju i zadrži naklonost drugog djeteta. Ako je dijete češće uključeno u fizičke sukobe s vršnjacima, dobro ga je savjetovati kako da ne reagira na provokacije druge djece, da se brani tako da ne ozlijedi drugoga, da razvija empatiju prema drugoj djeci.

ŠTO RODITELJ MOŽE UČINITI NA PLANU SOCIO-EMOCIONALNOG RAZVOJA I OSAMOSTALJIVANJA?

• Biti dosljedan u svom odnosu prema djetetovim obvezama (stvaranju radnih navika). Neka dijete samostalno posprema igračke, odijeva se, hrani, posprema krevet.
• Dozvoliti djetetu, u određenoj mjeri i situacijama, da uči na svojim pogreškama. Ako dijete previše zaštićujemo razvija se osjećaj manje vrijednosti
• Ukoliko radimo umjesto njega, dijete gubi interes za tu aktivnost. Naučite ga da se samo počešlja, umije, opere zube, posprema svoje stvari… Na taj način stječe sigurnost u sebe i ponosno je jer je samo nešto učinilo.
• Važno je hvaliti dijete za sve što je pozitivno učinilo ili barem pokušalo učiniti, a izbjegavati kritike i kazne jer one produbljuju osjećaj nesigurnosti, izazivaju strah od pogreške i kazne i utječu na lošu sliku o sebi.
• Kad molite dijete da nešto napravi, objasnite zašto želite da to učini (npr. “Pomakni ove igračke jer ne bih htio da netko padne preko njih”, a ne “Napravi to jer ja tako kažem”).
• Čak i kad ste ljuti na dijete, pokažite mu ljubav i poštovanje. Nikad ne kritizirajte dijete, već njegovo ponašanje.
• Svakodnevno razgovarajte sa svojim djetetom i slušajte ga, ali tako da stvarno čujete što vam govori. Ne možete s njim razgovarati i usput prati suđe, gledati TV ili nešto slično. Slušanje je najbolji način da shvatite o čemu razmišlja, kako se osjeća, kako uči i shvaća.
• Odvojite vrijeme koje ćete kvalitetno provoditi sa svojim djetetom. Pokušajte mu što češće pružiti priliku za nova iskustva jer će tako najlakše i spontano učiti o svijetu. Otiđite u muzeje, kazalište, knjižnice, ZOO vrt, izlete u prirodu…
• Svakom djetetu su potrebne granice i jasna pravila da bi se osjećali sigurnima. U postavljanju pravila i granica treba paziti na uravnoteženost i “pravu mjeru”. Nisu dobra niti prekruta niti prefleksibilna pravila.
• Svakom djetetu je igra potreba. Ono u igri najlakše uči, opušta se, zabavlja, razvija motoriku, maštu, mišljenje, surađuje, obogaćuje govor.

SURADNJA RODITELJA SA STRUČNJACIMA

Ako ste u nedoumici i razmišljate o odgodi ili ranijem upisu vašeg djeteta u školu potražite stručnu pomoć:

ODGAJATELJICE – o Vašem djetetu znaju mnogo i poznaju ga u vrtičkom okruženju koje je sličnije školi nego obitelj, te vrlo dobro mogu procijeniti mnoge od navedenih faktora spremnosti za školu. One vide kakav je status dijete steklo u grupi. Mogu Vam reći i o tjelesnim, likovnim, glazbenim i dr. mogućnostima Vašeg djeteta!

PSIHOLOG – moći će Vam točnije reći o razini i pojedinostima spoznajnog razvoja djeteta (percepcija, pažnja, pamćenje, usvojenost pojmova i dr.), te o razini razvoja grafomotorike, emocionalnoj zrelosti i dr.

LOGOPED – ima najbolji uvid u sve aspekte razvoja govora i jezika, te izgovora glasova. Općenito se preporuča kontinuirana suradnja sa školom, naročito ako dijete ima neke specifične poteškoće. Dobro je upoznati učiteljicu s eventualnim promjenama ili krizama unutar obitelji, jer one mogu negativno utjecati na školski uspjeh djeteta. Umjesto kritike ili prebacivanja krivnje za poteškoće djeteta na institucije, pozitivan ili bar neutralan stav roditelja prema školi djetetu će više pomoći u prilagodbi i savladavanju eventualnih poteškoća. Dijete ne treba plašiti školom i obavezama, nego ga dobro pripremiti za tu realnost. U slučaju kada se u razredu događaju uzastopni konflikti, koje prelaze granice djetetovih mogućnosti, važno je da se roditelj uključi u rješavanje, na način da kontaktira učiteljicu, roditelje druge djece ili da se po potrebi obrati s djetetom u savjetovalište.

Zapamtite da od vašeg stava ovisi i stav djeteta prema školi i učiteljicama. Roditelji trebaju preuzeti ulogu voditelja u procesu učenja svog djeteta , samo će tako učenje postati zadovoljstvo a ne napor za dijete i za samog roditelja. Ukoliko dosada niste ništa posebno radili na pripremi svog djeteta za polazak u školu, ne trebate se osjećati krivima, jer puno toga se može naučiti u par mjeseci pred polazak u školu. Pokušajte to shvatiti kao vašu «domaću zadaću». Nikako nemojte izvršavanje te zadaće ostavljati za prve dane škole. I najvažnije, dajte djetetu do znanja da vaša ljubav prema njemu ne ovisi o njegovom školskom uspjehu njegovom školskom uspjehu ovom školskom uspjehu.

Marija Rajič, odgojiteljica predškolske djece