Teškoće u čitanju, odnosno disleksija kao i disgrafija i diskalkulija mogu se, u razvoju djece predškolske i školske dobi, pojaviti kao poteškoća svaka za sebe ili mogu biti u kombiniranom obliku. Kada govorimo o kombinaciji više poteškoća, možemo reći kako se ne kombiniraju isključivo samo ove tri nabrojane teškoće nego i druge, poput ADHD-a.

 

Poremećaj hiperaktivnosti i deficita pažnje/poremećaj pozornosti s hiperaktivnošću (engl. Attention Deficit and Hyperactivity Disorder – ADHD) je stanje za koje je karakterističan vrlo visok stupanj motoričke aktivnosti kao manifestacija vrlo visoke aktivnosti uma.

ADHD je problem sa kojim se najčešće suočava djetetova okolina – roditelji, tete u vrtiću, nastavnici u školi, te njegovi vršnjaci. Kod predškolske djece vrlo je teško ustanoviti dijagnozu ADHD – a, jer normalno ponašanje male djece često uključuje gotovo sve simptome poremećaja pažnje. Dijagnoza ADHD-a uglavnom se postavlja kod djece između 6 i 12 godina starosti. Općenito, smetnje se javljaju na području motorike, pažnje, emocija, socijalnih odnosa, na perceptivno-motoričkom planu i na području kognitivnih funkcija.

Osnovne karakteristike poremećaja hiperaktivnosti i deficita pažnje:

  • Motorika – očituje se u dva oblika kao a) nemir i b) potreba za aktivnošću i pokretom. Dijete je stalno u potrazi za novim aktivnostima koje traži dok ih ne dobije na bilo koji način, a kada ih dobije, zadržava se na njima vrlo kratko vrijeme zatim ih odbacuje i ide u potragu za novima. Uslijed toga dijete zbog opisanog stanja vrlo često ima loš status u društvu svojih vršnjaka i nailazi na veliko nerazumijevanje.
  • Loša percepcija – kod djece sa izraženim poremećajem uočavaju se poteškoće vidne i slušne percepcije. U takvim slučajevima postoji nemogućnost usklađivanja vidnih podražaja, spoznajnih aktivnosti i psihomotorike. Rezultat toga je otežano čitanje i pisanje. Pisanje je neuredno, crteži su neuredni i neadekvatni za uzrast.
  • Neselektivna pažnja – pažnja djeteta je neselektivna, što znači da su djetetu svi podražaji, prisutni u danom trenutku u okolini, jednako važni. Pažnja je izrazito kratkog trajanja. Dijete neprestano započinje i prekida još nezavršenu aktivnost, da bi započelo i prekinulo sljedeću.
  • Nekontrolirane emocije – djeca s ADHD poremećajem nemaju “kočnice” ni na somatskom ni na emocionalnom planu. Često su prisutni napadi bijesa, frustriranost, destruktivnost, emocionalna labilnost. Nerijetko dijete neadekvatno reagira i na pozitivna i na negativna iskustva.
  • Problem s govorom – prema nekim autorima čak polovina djece s ADHD-om ima neke oblike poremećaja govora u obliku smanjenog rječnika, loše gramatike i teškoće pronalaženja riječi.
  • Sukob s okolinom – emocionalne veze su im površne, čak i s roditeljima, ne pokazuju nikakav strah uslijed odvajanja, vrlo lako stiču mnoge poznanike, ali ne mogu ih dugo zadržati, vrlo teško se prilagođavaju grupi zbog njihove trajne potrebe za dominacijom, što ponekad članovima grupe ne odgovara.

ADHD se smatra poremećajem no, on to zapravo nije. Ljudi sa ADHD – om su najčešće inteligentni i izrazito maštoviti. Neuklapanje u uobičajena pravila i odredbe društva oko njih čini ih na neki način nepogodnima, te se medicina bavi time u cilju „izlječenja“ hiperaktivnosti.

Terapija djece sa ADHD – om:

  • Bihevioralna terapija – odgojitelji, nastavnici i roditelji mogu naučiti dijete kako da promijeni strategije ponašanja kako bi se naučilo suočavati s teškim situacijama. Ove strategije mogu se provesti putem sustava nagrađivanja i vremenskog ograničenja.
  • Psihoterapija – omogućuje starijoj djeci s ADHD-om da razgovaraju o problemima koji ih smetaju, istraže negativne obrasce ponašanja i nauče načine rješavanja njihovih simptoma.
  • Trening roditeljskih vještina – može pomoći roditeljima da razviju načine za razumijevanje i upravljanje djetetovim ponašanjem.
  • Obiteljska terapija – može pomoći roditeljima, braći i sestrama da se nauče nositi sa stresom koji nosi život s djetetom koje ima ADHD.
  • Trening socijalnih vještina – može pomoći djeci da usvoje odgovarajuće socijalno ponašanje

 

Jelena Tetkić, odgojiteljica predškolske djece{:}{:en}{:hr}Teškoće u čitanju, odnosno disleksija kao i disgrafija i diskalkulija mogu se, u razvoju djece predškolske i školske dobi, pojaviti kao poteškoća svaka za sebe ili mogu biti u kombiniranom obliku. Kada govorimo o kombinaciji više poteškoća, možemo reći kako se ne kombiniraju isključivo samo ove tri nabrojane teškoće nego i druge, poput ADHD-a.

 

Poremećaj hiperaktivnosti i deficita pažnje/poremećaj pozornosti s hiperaktivnošću (engl. Attention Deficit and Hyperactivity Disorder – ADHD) je stanje za koje je karakterističan vrlo visok stupanj motoričke aktivnosti kao manifestacija vrlo visoke aktivnosti uma.

ADHD je problem sa kojim se najčešće suočava djetetova okolina – roditelji, tete u vrtiću, nastavnici u školi, te njegovi vršnjaci. Kod predškolske djece vrlo je teško ustanoviti dijagnozu ADHD – a, jer normalno ponašanje male djece često uključuje gotovo sve simptome poremećaja pažnje. Dijagnoza ADHD-a uglavnom se postavlja kod djece između 6 i 12 godina starosti. Općenito, smetnje se javljaju na području motorike, pažnje, emocija, socijalnih odnosa, na perceptivno-motoričkom planu i na području kognitivnih funkcija.

 

Osnovne karakteristike poremećaja hiperaktivnosti i deficita pažnje:

  • Motorika – očituje se u dva oblika kao a) nemir i b) potreba za aktivnošću i pokretom.

Dijete je stalno u potrazi za novim aktivnostima koje traži dok ih ne dobije na bilo koji način, a kada ih dobije, zadržava se na njima vrlo kratko vrijeme zatim ih odbacuje i ide u potragu za novima. Uslijed toga dijete zbog opisanog stanja vrlo često ima loš status u društvu svojih vršnjaka i nailazi na veliko nerazumijevanje.

 

  • Loša percepcija – kod djece sa izraženim poremećajem uočavaju se poteškoće vidne i slušne percepcije. U takvim slučajevima postoji nemogućnost usklađivanja vidnih podražaja, spoznajnih aktivnosti i psihomotorike. Rezultat toga je otežano čitanje i pisanje. Pisanje je neuredno, crteži su neuredni i neadekvatni za uzrast.

 

  • Neselektivna pažnja – pažnja djeteta je neselektivna, što znači da su djetetu svi podražaji, prisutni u danom trenutku u okolini, jednako važni. Pažnja je izrazito kratkog trajanja. Dijete neprestano započinje i prekida još nezavršenu aktivnost, da bi započelo i prekinulo sljedeću.

 

  • Nekontrolirane emocije – djeca s ADHD poremećajem nemaju “kočnice” ni na somatskom ni na emocionalnom planu. Često su prisutni napadi bijesa, frustriranost, destruktivnost, emocionalna labilnost. Nerijetko dijete neadekvatno reagira i na pozitivna i na negativna iskustva.

 

  • Problem s govorom – prema nekim autorima čak polovina djece s ADHD-om ima neke oblike poremećaja govora u obliku smanjenog rječnika, loše gramatike i teškoće pronalaženja riječi.

 

  • Sukob s okolinom – emocionalne veze su im površne, čak i s roditeljima, ne pokazuju nikakav strah uslijed odvajanja, vrlo lako stiču mnoge poznanike, ali ne mogu ih dugo zadržati, vrlo teško se prilagođavaju grupi zbog njihove trajne potrebe za dominacijom, što ponekad članovima grupe ne odgovara.

 

ADHD se smatra poremećajem no, on to zapravo nije. Ljudi sa ADHD – om su najčešće inteligentni i izrazito maštoviti. Neuklapanje u uobičajena pravila i odredbe društva oko njih čini ih na neki način nepogodnima, te se medicina bavi time u cilju „izlječenja“ hiperaktivnosti.

 

Terapija djece sa ADHD – om:

  • Bihevioralna terapija – odgojitelji, nastavnici i roditelji mogu naučiti dijete kako da promijeni strategije ponašanja kako bi se naučilo suočavati s teškim situacijama. Ove strategije mogu se provesti putem sustava nagrađivanja i vremenskog ograničenja.
  • Psihoterapija – omogućuje starijoj djeci s ADHD-om da razgovaraju o problemima koji ih smetaju, istraže negativne obrasce ponašanja i nauče načine rješavanja njihovih simptoma.
  • Trening roditeljskih vještina – može pomoći roditeljima da razviju načine za razumijevanje i upravljanje djetetovim ponašanjem.
  • Obiteljska terapija – može pomoći roditeljima, braći i sestrama da se nauče nositi sa stresom koji nosi život s djetetom koje ima ADHD.
  • Trening socijalnih vještina – može pomoći djeci da usvoje odgovarajuće socijalno ponašanje

 

Jelena Tetkić, odgojiteljica predškolske djece