U ovo je doba godine gotovo nemoguće izbjeći temu darivanja i iako se većinom polemike vode oko toga što, kako i koga darivati, postoji jedan važniji aspekt, a to je zašto darivati. Pročitajte neka od mojih razmišljanja, a svako Vaše dodatno razmišljanje koje objavite u komentarima će me vrlo obradovati.

Iako je po mnogima još uvijek dosta rano za ovu temu, činjenica je da onog trena kada prva trgovina svoj izlog ukrasi u božićnom duhu, mnogo ljudi započinje s božićnom euforijom darivanja, osmišljavanja poklona te potrage za istima, a nedvojbeno i trošenja velike količine novca kojeg danas itekako zna zafaliti. S druge strane, dosta je i onih koji su, da tako kažemo, grinchevski nastrojeni. Ne razmišljaju o darivanju (barem ne još neko izvjesno vrijeme), izbjegavaju rasprave na tu temu jer će u očima drugih ispasti Grinch te možebitno sami sebi u bradu frfljaju što njima to treba. Tko je u ovom slučaju u pravu?

Činjenica je da su obje strane zapravo dvije totalne krajnosti i da svaka ima svoje prednosti i mane. Uzmemo li ono dobro od euforičnih i ono pozitivno od Grincheva, dobit ćemo neku zlatnu sredinu koja će kao rezultat imati divan učinak i na darivatelja i darivanoga.

Bit darivanja nije niti je ikada bila, potrošiti cijelo jedno malo bogatstvo kako bismo nekome razvukli usne u osmijeh. Nekada su pokloni bili daleko skromniji, nego je to danas, a često su izazivali više radosti i veselja nego ovi današnji. Zašto je to tako? Nekako se sjećam Sv. Nikole kada sam bila u nižim razredima osnovne škole. Trebalo je očistiti čizmicu i staviti je na prozor kako bi je Sv. Nikola vidio, a ujutro bih razvukla osmijeh koji bi zasigurno išao oko cijele glave da nije ušiju. A zašto? Jer sam našla jabuku, naranču, vrećicu Bronhića i naravno, neizostavnu šibu? Rekli bi današnji klinci:“Ne’š mi poklona!“ Stvar je bila u tome da se netko mene sjetio, odvojio vrijeme za mene i dao mi onu toliko važnu potvrdu da sam bila dobra (jer zločestoj djeci dođe samo strašni Krampus).

Zasigurno su mnogi od vas čuli za igru darivanja Secret Santa (Tajni Djed Božićnjak). Igra se provodi s većim grupama ljudi. Dobijete ime osobe kojoj u određenom vremenskom roku trebate osmisliti poklon, često strogo ograničenim budžetom te se tada pretvarate u tzv. ‘stalkere’, špijune jer na neki način pratite tu osobu i pokušavate u tom zadanom vremenskom periodu dokučiti što ona voli, što ne voli, što možda potajno želi, a što definitivno nije nešto što bi joj se svidjelo te što bi sama za sebe izabrala. Naravno, ne smijete ju izravno pitati jer ta osoba ne smije saznati da ste vi njezin Secret Santa. Ne biste po pravilima trebali ni okolo ispitivati druge o preferencijama vaše osobe, jer riskirate da raznoraznim vezama i vezicama vaša osoba opet sazna da ste vi njezin darivatelj. Ukoliko sazna, igra više nije toliko zanimljiva. Dakle, nenametljivo poklanjate nekome svoje vrijeme i pažnju, tu ste za nekoga te ga pokušavate bolje upoznati i približiti mu se. Nije li to najljepše što možete učiniti za nekoga u današnje vrijeme? Poklon koji će proizaći iz ovakvog ‘stalkanja’ će bez sumnje biti izvrsno pogođen, a darovanoj strani će izmamiti nevjerojatan osmijeh na lice.

Ja sam osobno sudjelovala u takvoj igri na jednom online servisu skupa s još 30 potpuno nepoznatih osoba. Znala sam ih samo virtualno, po nadimcima. U silnoj želji da obradujem tu neznanku, ali i da ne zakažem (ego bi nastradao :D), pronašla sam i pročitala sve što je ikad ta djevojka na tom sevisu napisala . Znala sam da sam na dobrom putu jer je u međuvremenu neke stvarčice koje sam ja planirala spakirati i sama kupila pa sam ohrabrena time, tražila dalje. Bila je to svojevrsna vježba da vidim koliko se mogu posvetiti nekome i doznati o njemu u mjesec dana koliko je darivanje trajalo. Ona je bila oduševljena i otkako je ta igra darivanja prošla i privatno smo postale jako dobre prijateljice, a koliko je to oduševljenje, znala sam kada je meni od jedne neznanke stigao dar. Naime netko koga nikada nisam vidjela, upoznala niti imala bilo kakav kontkat s njim, je za mene napravio 4 vrste gurmanskih čokoladnih pralina i to netko tko nikada prije toga nije radio nikakav kompliciraniji kolač. Ako to nije znak pažnje, onda uistinu ne znam što je.

I tu dođemo do onoga zašto. Vrlo jednostavno. Dok pokušavamo kupiti nekome poklon ili još bolje, samostalno ga izraditi, vodeći računa da taj poklon bude krojen baš po mjeri osobe kojoj je namijenjen, ulažemo energiju, vrijeme, maštu i ono najbitnije – trud. Nema ljepšeg osjećaja od onoga kad shvatiš da je netko mislio na tebe, bio pažljiv i potrudio se za tebe. Najednom se osjećaš važnim što itekako pomaže u izgradnji samopouzdanja. Ako u žurbi i tek tako idem kupiti nešto kako ne bih došla praznih ruku, to se itekako primijeti. Barem ja to primijetim.

Zato darujte od srca, pažljivo, razmišljajući o osobi koju darujete jer je važnost takvog darivanja itekako velika. Ono što će vas možda još i više nagnati na takav stav je to da će vas takav poklon vjerojatno financijski manje koštati, ali će vas koštati vašeg vremena, vremena kojeg u današnjem užurbanom svijetu dok svi trčimo za nekim obvezama, rijetko tko ima, ali to se traži. Svi možemo potrošiti novac, čak i u minus na računu otići kako bismo nekoga zadivili. Odvojiti svoje vrijeme i napraviti nešto, pa makar to bio običan kolač ili torta, kod osobe koja prima poklon, izazvati će veće oduševljenje i radost, osjećat će se važnom i voljenom.

I zato darujte, radite to od srca, jer će i vama i osobi koju darujete darivanje donijeti radost. Znati darivati od srca je važna spona koja će vas u očima darivane osobe učiniti posebnim. Jer, složit ćete se, darivanje s pažnjom zahtijeva emocionalnu inteligenciju. Na kraju, čvrsto vjerujem da će vaša sposobnost prepoznavanja sklonosti i želja druge osobe biti prepoznata i nagrađena, jer sam se i sama više puta uvjerila da se dobro dobrim vraća. Pri tome ne mislim da će se dobro vratiti isključivo u obliku nekog super poklona, već i novog prijateljstva, druženja i kvalitetne komunikacije zasnovane na uvažavanju osobnosti drugih ljudi.

Vaša Mirta B.