Koliko puta ste doživjeli da vam vaš mališan na pitanje „jesi li ti srušio moj parfem?“ mirno odgovori: „nisam“, sjajnog i bistrog pogleda poput izvorske vode, a na čelu mu se pojavi neznatna bora iskrene zabrinutosti dok u ruci drži zatvarač razbijenog parfema. Često? Niste jedini. Svaki roditelj vrlo vjerojatno svakodnevno doživi da mu dijete malo “uljepša” stvarnost, no ne morate pretjerano brinuti jer laganje je sastavni dio odrastanja.

Prve laži javljaju se oko treće godine, a do četvrte djeca nisu niti svjesna da govore neistinu. Prva laž koju naše dijete izgovori je jednosložna riječ: jednostavno „ne“ tamo gdje bi trebalo biti „da“ Ona nisu u stanju razlikovati istinu od laži. Imaju bujnu maštu i često izmišljaju priče u koje vjeruju ili pak uljepšavaju ili uveličavaju stvarne događaje. Djetetovo „ne“ odražava tri osnovne potrebe:

  1. izbjegavanje kazne;
  2. brisanje krivnje;
  3. dokazivanje vlastite neovisnosti.

 

Kada se boji odviše stroge kazne koju doživljava kao pravu nepravdu, dijete postavlja laž, poput kakvog štita, između sebe i majke u nadi da će odgoditi ili barem ublažiti prijekor. Malenom djetetu laganje često znači nisam namjeravao to učiniti, primjećuju psiholozi. Laž se više koristi kao negacija loše namjere, a manje kao negacija samoga djela.

Djeca mogu „predosjetiti“ napetu atmosferu i reagiraju instinktivno; uporna su u nijekanju i očajnički vjeruju da će pomoću jedne laži izbrisati djelić filma koji im se ne sviđa. Kada bi mogli, nestali bi poput Pinokija tamo gdje ih nitko ni za što ne bi mogao optužiti. Ponekad, kada skrive kakvu nezgodu, uistinu pobjegnu, a drugi put pokušavaju ublažiti situaciju lažima – čarobnim štapićem kojim žele učiniti nevidljivim nemio događaj, a to nije razbijanje maminog omiljenog parfema, već poniženje s obzirom da su uhvaćeni na djelu.

Američki psiholog Michael Hoyt primjećuje: „Prva laž lomi tiraniju svemoćnosti roditelja. Dijete otkriva da posjeduje vlastitu svijest, osobni identitet koji se ne može povrijediti i koji drugima ostaje tajnovit.  To je odlučujuća faza u razvoju granica vlastitoga ja i predodžbe o samome sebi. Posjedujući kakvu tajnu, dijete zna da ima nešto samo svoje, potpuno osobno, i tako dolazi do percepcije samoga sebe kao zaokružene jedinke.

 

ŠTO JE TO NEPRAVA LAŽ?

Brat (tek rođeni) je razbio čašu.

A vaza? Pala je sama.

Suočena sa stvarnošću koju ne razumiju, koju ne prihvaćaju ili koja ih straši, djeca je nastoje redefinirati, a to čine nerazvijenim jezikom koji nama zvuči kao golema laž. Može li dijete od tri ili četiri godine lagati u lingvističkom značenju te riječi? Nijekati istinu kako bi nas odvuklo u zabludu? Većina psihologa vjeruje da ne. To razlikuje prave i neprave laži. Neprave laži, za razliku od onih pravih, ne negiraju stvarnost kako bi nas odvukle u zabludu; jednostavno govore o jednoj drugačijoj stvarnosti.

Pet je osnovnih karakteristika koje razlikuju dječji govor od našega:

  1. Pripovijeda o emocijama,
  2. Općenit je, dakle zanemaruje detalje,
  3. Miješa stvarnost i maštu,
  4. Sugestibilan je,
  5. Slijedi logiku želja, a ne stvarnosti

 

Djetetu je granica između stvarnosti i mašte neodrediva te se može rastegnuti ili suziti prema želji; prelazak od jednoga ka drugome sasvim je uobičajen. Djeca još ne znaju razlikovati stvarno od izmišljenoga jer je stvarnost nedavna, a izmišljeno je još prisutno. Stoga se ne može govoriti o pravim lažima prije pete godine.

Misao odraslog čovjeka može odijeliti pojedinosti, a da se iz vida ne izgubi cjelina problema. U svojim prvim godinama dijete, međutim, vidi događaj kao nešto nedjeljivo; nije sposobno razlikovati prošlost od budućnosti, uzrok od posljedice. Usmjerava pozornost samo na jednu pojedinost.

Svi negativni instinkti kao što su mržnja, strah, ljubomora ili laži mogu se tako prilijepiti imaginarnom prijatelju, dok si dijete dodjeljuje ulogu pozitivca koji ima pravo ljutiti se, prekoravati ili kažnjavati. Ovakve „slike“ dobrog i lošeg vladanja predstavljaju prve napore kako bi se oblikovalo u skladu s roditeljskim očekivanjima; to je način posrednog preuzimanja odgovornosti.

Kada ih podvrgnemo ispitivanju, malena djeca osjećaju obvezu ponuditi odgovor za koji vjeruju da se od njih očekuje; ako pokažemo da ga prihvaćamo, onda još dodaju pojedinosti, kolorature i preuveličavanja vještinom velikog pripovjedača.

Djetetova potreba da pita i želi sve odmah je jaka. Ne moramo se zbog toga srditi; upravo namjera zadovoljenja trenutačnih potreba podržava njegovo odrastanje.

 

U prvim godinama života dijete nije sposobno razlikovati maštu od stvarnosti pa imenuje stvari kao da se radi o stvarnim osobama. Može pripisati određenu namjeru, dobru ili lošu, kakvom rubu, primjerice kreveta ili ormarića, na koji se udarilo ili podariti sposobnost govora susjedovom psu „koji mu je ispričao prekrasnu priču.“  Kao u bajkama, pravila prostora i vremena djetetu nisu točno određena; ne nalazi ništa nelogično u činjenici da je Trnoružica provela sto godina spavajući. Normalno je da životinje govore ili da tepisi lete, kao što je normalno provesti cijelo poslijepodne razgovarajući s Barbie. I ne samo to. Psiholozi su uvjereni da u prvim godinama života djeca vjeruju kako su sve stvari na svijetu žive, uključujući kamenje, biljke i vjetar, kako mogu govoriti, patiti i misliti. Animisti su, kao i „primitivni narodi“. Vjeruju, iako znaju da se sve zbiva u svijetu koji nije realan. Stoga je, kada nam dijete ispriča kako se ispod njegova kreveta krije jako zločesto čudovište, važno poštivati ovu „laž“ i nastojati razumjeti što ga toliko silno straši. Grubo suočiti dijete sa stvarnošću izrazima poput: Ma što to govoriš? Ovo je stvarno izmišljotina! Zar ne vidiš da nema ničeg ispod kreveta? samo ga sprječava u iskazivanju onoga što osjeća. Umjesto toga, pokušajmo sagledati svijet njegovim očima, svojom voljom postanimo pjesnici, kao kada se kaže da je kupola čarobnjakov šešir, mjesec veliki češnjak, a stonoge imaju ormar prepun cipela. Kada nam dijete idući put bude pričalo o jako zločestom čudovištu, shvatimo ga ozbiljno, upitajmo ga kako je izgledalo i što je govorilo. Tako ćemo shvatiti što ga uznemiruje i plaši.

 

Neda Simić, odgojiteljica predškolske djece