Disleksija – poteškoće u predčitalačkim sposobnostima djece

Disleksija – poteškoće u predčitalačkim sposobnostima djece

Teškoće u predčitalačkim sposobnostima djece predškolske dobi vrlo je teško uočiti. Iako sve više djece u tom periodu pokazuje volju za čitanjem i pisanjem, pa čak i računanjem, to je vrlo mali opseg znanja kroz koji je teško uočiti mogući problem. Jedna od teškoća jest i disleksija. Što je to, kako se uočava u razvoju predčitalačkih sposobnosti djece predškolske dobi, te kako ju ublažiti u ranoj dobi, objasnit ću u ovom teksu.

Disleksija je poteškoća koja se javlja u obliku otežanog čitanja teksta. Za razliku od ostalih poteškoća, nju je najlakše uočiti jer djeca predškolske dobi najveće zanimanje posvećuju čitanju, a nakon toga pisanju i računanju. Njihovo znanje se, u većini slučajeva, bazira na pisanju i čitanju svog imena i prezimena, te možda još i imena svojih članova obitelji te kućnih ljubimaca.

Disleksija je specifičan način primanja informacija i vrlo je često popraćen natprosječnom inteligencijom i kreativnošću. U dječjoj dobi takve se situacije očituju u odbijanju crtanja zadanih formi ili ispunjavanja bojanki, a u školskoj dobi poteškoćama u čitanju i pisanju te sricanju riječi. Pravo vrijeme za dijagnostiku je između tri i pet godina starosti.

Disleksiju je teže otkriti u djeteta predškolske dobi jer ono još ne zna ili samo djelomično zna

čitati, pa se ponekad teškoće koje se javljaju pripisuju djetetovim početnim problemima pri čitanju. Kako bi se na vrijeme otkrilo je li je zaista riječ o disleksiji potrebno je promatrati dijete i njegovo ponašanje u okviru predčitalačkih sposobnosti.

Dijete koje ima potencijalni poremećaj čitanja već u ranom djetinjstvu može imati naznake. Neke od tih naznaka su:

  • kasni razvoj govora ili nejasan govor
  • djeca imaju poteškoće s pojedinim glasovima u govoru, u razlikovanju zvučnih i bezvučnih glasova
  • nedostatak svjesnosti o rimi i ritmu
  • teškoće pažnje i usredotočenosti.

Kasnije se disleksija može očitovati i u problemu sa slušnom sintezom i analizom riječi, slušnim pamćenjem i s učenjem slova abecede. Problem je često i prisjećanje imena uobičajenih objekata; jedan dan točno imenuju nešto, a sljedeći dan imaju poteškoće.

Djeca s disleksijom također mogu imati i problem s finom i grubom motorikom koji se uočava promatranjem općih fizičkih aktivnosti i pisanja. Kada počnu pisati prve riječi (na početku su to najčešće vlastita imena) moguća je pojava zrcaljenja slova, što je također pokazatelj disleksije.

Navedeni simptomi mogu se javiti i kod velikog broja djece koja nemaju disleksiju, što često zbunjuje roditelje i odgojitelje/učitelje. Međutim, osnovna razlika je kvantitativna i kvalitativna. Simptomi kod djece s disleksijom su brojniji, jače izraženi i dugo traju.

Disleksija s obzirom na načine pojavljivanja, dijeli se na sljedeće tipove:

  1. Disleksija u kojoj je prisutna nedovoljna formiranost usmenog govora
  2. Disleksija s osobitom ili nedovoljno formiranom vizualno – prostornom percepcijom i orijentacijom
  3. Kombinirani oblik disleksije

 

S obzirom na teškoće koje se pojavljuju s disleksijom, dijelimo ih na specifične i nespecifične. Specifične teškoće su one koje se pojavljuju isključivo kod djece s disleksijom, a nespecifične su one koje se mogu javiti i kod djece koja nemaju disleksiju. Dakle, nespecifične teškoće su teškoće koje se pojavljuju pri normalnom razvoju predčitalačkih sposobnosti i vještina.

 

Specifične teškoće vezane uz čitanje:

  • Teškoće povezivanja grafema s fonemom (slovo – glas)
  • Teškoće u povezivanju glasova i slogova u riječi
  • Ponavljanje dijelova riječi (na primjer: „nasmijanini“ ili „ramemena“)
  • Vraćanje na već pročitani red
  • Izostavljanje riječi i cijelih redova
  • Zamjena grafički sličnih slova (na primjer: b – d, b – p, m – n, n – u, a – e, s – z, š – ž, „dobar“ – „bodar“, „nema“ – „mene“, „bebica“ – „dedica“)
  • Zamjene fonetskih sličnih slova (na primjer: d – t, g – k, z – s, b – p, „drži“ – „trži“, „brati“ – „prati“, „grije“ – „krije“)
  • Zamjene slogova (na primjer: „on“ – „no“, „ej“ – „je“, „mi“ – „im“, „do“ – „od“)

 

Nespecifične teškoće vezane uz čitanje:

  • Sporost, različite blokade i stanke
  • Poremećen ritam i izražajnost čitanja
  • Nejasna i površna artikulacija
  • Čitanje napamet i po prilici
  • Slabo razumijevanje pročitanog

 

Dijagnoza disleksije službeno se postavlja nakon dvije godine formalnog školovanja, što u pravilu znači da će disleksija biti dijagnosticirana na kraju drugog razreda osnovne škole.

Osobe koje pomažu u ublažavanju poteškoća u čitanju, kao i pisanju te računanju su psiholog i logoped. Značajnu ulogu u otkrivanju poteškoća u učenju, uz stručne osobe, imaju i roditelji kao i odgojitelj/učitelj. Suradnja između dvije strane vrlo je važna za poboljšanje kvalitete života djeteta s navedenim poteškoćama.

U vrtiću/nižim razredima kao i u višim razredima osnovne škole odgojitelji/učitelji puno postižu promatrajući dijete, provjeravajući njegove uratke, bilježnice i razgovarajući o njegovom ponašanju. Djetetovo ponašanje kao i njegov razvoj, osim u školi, treba pratiti i kod kuće što je zadaća roditelja.

Svaki vrtić/škola ima svoju stručnu službu koju čine: ravnateljica, defektolog, psiholog, logoped, pedagog i zdravstveni voditelj. Logopedi će napraviti dijagnostiku djeteta s teškoćama te će ga uputiti na dodatne preglede kod psihologa, neurologa i po potrebi drugih stručnjaka. Zajedno s odgojiteljem/učiteljem napravit će se plan rada sa djetetom/učenikom i pratit će se njegovo napredovanje. U slučaju da se pokaže potreba, vrtić/škola će zatražiti drugačiji oblik obrazovanja, što najčešće predstavlja individualizirani pristup u radu, a to je rad po redovnom programu uz prilagođavanje metoda rada i sredstava u nastavi, kao i prilagodbe ispitnih materijala.

Roditelji su jedan od vrlo važnih faktora u životu svakog djeteta. Kada je riječ o djeci s posebnim potrebama, njihova uloga postaje još veća nego što je inače. Roditelji, uz odgojitelja, su vrlo važan čimbenik u otkrivanju potencijalnih poteškoća u čitanju, pisanju ili računanju.

Od rođenja djeteta, roditeljeva uloga je pratiti dijete u njegovu odrastanju, pomagati mu kada zatreba i biti mu potpora u svemu što ga očekuje u životu. U ovom slučaju, najviše stavljam naglasak na praćenje, iz tog razloga što se tek tada mogu primijetiti potencijalne teškoće djeteta.

Kako bi se situacija popravila, potrebne su edukacije za roditelje kroz koje bi oni postali svjesniji problema s kojim se njihovo dijete bori, a osim toga život djeteta kao i njihov život uz pomoć edukacije postao bi lakši, a ujedno bi i suradnja s odgojiteljem postala bolja i kvalitetnija. Edukacija se može postići kroz brojnu literaturu ili dolaske na javne tribine ali, uz sve to, potrebna je dobra volja svakog roditelja. Važno je da roditelj zna neke od osnovnih pravila koja treba primjenjivati s djetetom predškolske dobi s teškoćama u razvoju predčitalačkih sposobnosti.

Neka od tih pravila su:

  • Shvatiti, razumjeti problem disleksije te se dodatno educirati
  • Ne opterećivati se traženjem uzroka i mogućih “krivaca”
  • Objasniti djetetu problem, uzimajući u obzir njegove mogućnosti shvaćanja s obzirom na dob i sposobnosti
  • Dati djetetu do znanja da mu želimo pomoći i da smo na njegovoj strani, pružiti mu osjećaj da vjerujemo u njegove sposobnosti
  • Okolinu (obitelj, školu, prijatelje) upoznati s djetetovim problemom i potrebama
  • Ne očekivati previše pomoći od drugih, ali je stalno tražiti, biti spreman na osobni angažman
  • Dati djetetu psihološku podršku u svladavanju teškoća u vezi sa vrtićem/školom i okolinom
  • Potražiti pomoć stručnjaka, surađivati s njim i aktivno se uključiti u terapijski proces
  • Skrbiti se da dijete savjesno izvršava obaveze koje može
  • Stalno iskazivati razumijevanje, pažnju i ohrabrivanje – ne samo povezano sa školskim obvezama
  • Biti strpljiv, ne “kažnjavati” ga za nešto što ne može (barem ne onako kako bismo mi željeli)
  • Poticati ga na bavljenje različitim aktivnostima kako bi se osjećao uspješnim
  • Ne očekivati čudo – problem je vrlo složen i zahtijeva puno vremena, strpljenja, pažnje i ljubavi

 

Izvori:

  1. Bjelica, Jadranka i dr., (2007): Disleksija, Zagreb, Frigelj offset
  2. Čudina – Obradović, M. (2002): Igrom do čitanja, igre i aktivnosti za razvijanje vještine čitanja, Školska knjiga, Zagreb
  1. Davis, R., D.(2001): Dar disleksije, Alinea, Zagreb
  2. Disleksija – sluh, čitanje, pisanje i govor, preuzeto sa: http://disleksija-sluh.com/

 

Jelena Tetkić, odgojiteljica predškolske djece

No Comments

Comments are closed.