Kako razmišljaju djeca vrtićke dobi?

Kako razmišljaju djeca vrtićke dobi?

Kada govorimo o djeci vrtićke dobi, obično mislimo na djecu od 2. do 6. godine. U toj dobi dijete može relativno samostalno istraživati svijet, otkrivati zakonitosti i pravila, razvijati odnose s ljudima i okolinom…

Međutim, važno je obratiti pozornost na značajke i ograničenja mišljenja djece u ovoj dobi. Naime, kako se dijete razvija, razvija se i njegova spoznaja. Ona se postupno kreće ka spoznaji odraslog čovjeka. U vrtićkoj dobi, spoznajni razvoj je u fazi koju nazivamo predoperacijsko razdoblje. Kakve su karakteristike te faze, pokušat ćemo objasniti kroz ovaj tekst i time olakšati roditeljima, odgojiteljima i svima ostalima koji su u svakodnevnoj interakciji s djecom…

Najvažnije obilježje predoperacijskog razdoblja jest pojava simboličke funkcije – sposobnosti upotrebe jedne stvari kao simbola za predočavanje nečeg drugog. Simboli mogu poprimati različite oblike – to mogu biti fizički predmeti, mentalne predodžbe, motorički pokreti ili pak riječi. Prije razvoja simboličke funkcije, djetetovo rješavanje problema temelji se na provjeri jednog ponašanja za drugim dok se ne postigne rješenje. Napredak se odgađa kada dijete postane sposobno misliti i planirati djelovanje iznutra, a ne kroz vanjsko djelovanje – postaje sposobno nešto si predočiti. Drugi znak razvoja simboličke funkcije je pojam stalnosti predmeta – spoznaja da predmeti postoje neovisno o našem zapažanju. Dijete shvaća da predmeti ili osobe ne prestaju postojati u trenutku kada ih više ne vidimo ili ne čujemo. Nadalje, u ovoj fazi, dijete može imenovati stvari koje u tom trenutku ne vidi, što ranije nije bilo u mogućnosti činiti. Četvrti dokaz pojave simboličke funkcije je pojava neizravnog oponašanja – dijete je sposobno oponašati neko ponašanje koje je vidjelo u prošlosti, što je jasan znak da se to ponašanje pohranilo u nekom predodžbenom obliku. Najjasniji pokazatelj simboličke funkcije dobro je poznat svakom roditelju, a nazivamo ga simboličkom igrom. To je vrijeme kada se dječja igra obogaćuje sposobnošću upotrebe jedne stvari u zamjenu za nešto drugo. U vrtićkom okruženju, kockice se pretvaraju u ukusni ručak, lonci u otmjene šešire a olovke u vilinske štapiće…

Pojava predodžbene inteligencije označava velik napredak u djetetovim kognitivnim sposobnostima. Rješavanje problema brže je i djeotvornije, dijete može razmišljeti o prošlosti i o budućnosti te je opseg misaone aktivnosti puno širi. Usvajanjem jezika dijete može podijeliti svoje misli s okolinom i od njih primiti povratnu informaciju, te usvojiti kulturu i društvene obrasce ponašanja. U ovoj dobi razvija se i kvalitativni identitet – spoznaja o tome da se kvalitativna priroda neke stvari ne mijenja ako se mijenja njen vanjski izgled. Dijete tada shvaća da žica ostaje žica iako ju savijamo, a voda ostaje voda iako ju sipamo u posude različitog oblika.

Unatoč pozitivnim obilježjima, dijete još uvijek nije potpuno vješto u rješavanju problema na predodžbenoj razini. Mlađa djeca imaju vrlo ograničenu sposobnost predočavanja psihičkog iskustva drugih, teško im je odmaknuti se od vlastitog stajališta kako bi vidjelo stajalište druge osobe. Trogodišnjak ili četverogodišnjak ponaša se kao da svi dijele njegov pogled na svijet, osjećaju ono što on osjeća, znaju ono što on zna. Takvo ponašanje ne proizlazi iz sebičnosti ili egoizma nego predstavlja razvojnu teškoću koja u toj dobi još uvijek postoji.

Također, jedna od prepreka djetotovom točnom rasuđivanju jest i pojava koju nazivamo centracijom. Centracija je djetetova sklonost da se usmjeri samo na jedan aspekt problema u određenom trenutku zanemarujući ostale, što je perceptivno pristrano i često dovodi do netočne prosudbe.

Mišljenje male djece često je prožeto animizmom – pridavanju osobina živih bića neživim predmetima. Događa se da dijete ne želi rezati papir jer smatra da ga to boli ili smatra da je trava zelena jer želi biti takva. Nadalje, mišljenje je prožeto i artificijelizmom – uvjerenjem da sve prirodne pojave ili bića postoje radi zadovoljavanja ciljeva ljudi. Na temelju toga, dijete zaključuje da noć postoji da bismo mogli spavati ili da popodne nije postojalo jer nije išlo na popodnevni odmor.

Sva ova obilježja važno je uzeti u obzir kada razgovaramo s djetetom, važno je imati na umu da dječje shvaćanje svijeta nije jednako našem te da je upravo u tome ljepota. Iz toga izvire njihova kreativnost, inovativnost, te sve ono što nas zabavlja i inspirira u radu s tim malim bićima.

No Comments

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *